Naslovnica Crkva Izjave isusovačkog generala o Sotoni zahtjevaju službenu osudu

Izjave isusovačkog generala o Sotoni zahtjevaju službenu osudu

1228
0

Sotona “nije osoba”, već “način izvršavanja zla”, tvrdi vrhovni general isusovaca, otac Arturo Sosa (70) u razgovoru za časopis Tempi.it (21. kolovoza).

Sosa je inzistirao na truizmu da đavao “nije osoba kao što je čovjek osoba”, te nudi objašnjenje kako je Sotona “način na koji je zlo prisutno u ljudskom životu”.

Trenutni vrhovni general isusovaca zaključuje: “Đavao postoji kao simbolička stvarnost, a ne kao osobna stvarnost.” Još je 2017. godine Sosa pokušao prodati istu herezu.

Prema crkvenom učenju, svi anđeli, pa tako i pali anđeli, su „čisto duhovni stvorovi, imaju razum i volju: oni su osobna i besmrtna stvorenja“ (Katekizam Katoličke crkve, br. 330).

Izvor

Kako bi Crkva trebala reagirati kada jedan visoko rangirani dužnosnik javno iznese ovakve stavove? Kao odgovor nudimo komentar profesora kanonskog prava Edwarda Petersa objavljenog na njegovom blogu In the Light of the Law

Postojanje đavla kao osobne stvarnosti, a ne samo simbola zla, članak je vjere (Ott, Fundamentals of Catholic Dogma 126-131; CCC 395, 2851). Poricanje članka vjere element je kanonskog zločina hereze (CIC 751 iz 1983.), djela podložnog sankcijama sve do ekskomunikacije, otpuštanja iz klerikalnog staleža i / ili gubitka crkvene dužnosti (1983. CIC 1364, 194).

..zajedništvo s Crkvom, nakon krštenja i ulaska u Crkvu, kida se i povređuje bilo potpunim odbacivanjem istina kršćanske vjere ili otpadništvom, bilo odbacivanjem i nijekanjem nekih od kršćanskih istina ili krivovjerjem, bilo nepriznavanjem vlasti i uskraćivanjem podložnosti vrhovnom svećeniku Rimskom biskupu ili papi ili raskolništvom (kan. 751).

Otac Arturo Sosa, SJ., Vrhovni general Družbe Isusove, negira osobnu stvarnost vraga, opisujuća ga kao simbol zla, o čemu je i ranije govorio (članak u CNA ovdje, članak u Catholic Herald ovdje). Unatoč uvjeravanju o Sosino pravovjerje od strane glasnogovornika Družbe Isusove, koji se tad žalio da je patrova izjava izvučena iz konteksta, otac Sosa ipak govori u svoje osobno ime i to vrlo jasno. Mislim da njegove izjave zaslužuju odgovor, ne samo od blogera i teologa, već i od onih koji su ovlašteni za takva pitanja.

Postoje, priznajem, neki praktični problemi: s terminom “hereza” se već nekoliko desetljeća (možda i stoljeća) previše olako nabacuje uokolo, a sankcije ekskomunikacije i uklanjanje s dužnosti same po sebi imaju veliku težinu, no latae sententiae (automatski) postupak na koji se najviše oslanjaju, danas je kontroverzan u teoriji i u praksi, tako da malo tko u crkvenom vodstvu (uključujući većinu pravovjernih članova!) želi u takvim slučajevima “povući okidač”, a rezultat je takav da izjave poput onih koje je izrekao Sosa nailaze na mali, odnosno nikakav odgovor crkvenih vođa nanoseći tako neizbježnu štetu vjernicima.

Što učiniti?

Pio-benediktinski zakonik imao je zanimljivu odredbu koja je biskupima i nadređenima omogućavala poduzimanje mjere u očitim slučajevima krivovjerja, a da se ne pozivaju na svu strogost postupka ekskomunikacije: 1917. CIC 2315 je utvrdio kategoriju „sumnje u krivovjerje“ koja je omogućila crkvenim vlastima da zahtijevaju formalna pojašnjenja i / ili povlačenja izjave onih čiji su komentari zašli u krivovjerje, a da nisu odmah tražili da se pokrene potpuno kazneno gonjenje zbog hereze. Kada se ovi formalni zahtjevi za izmjenom ne bi uvažili, naravno da se tada mogao pokrenuti puni postupak o slučaj hereze. U standardnim komentatorima postoje dobre rasprave o “sumnji u herezu”. Nažalost, Canon 2315 Kodeksa iz 1917. nije zaživio u Kodeksu iz 1983. godine. Šteta, bio bi koristan u slučaju poput ovoga oca Sose.

Unatoč tome, uklanjanje “sumnje u herezu” kao kaznene kategorije ne oslobađa današnje biskupe od njihove dužnosti “da predlažu i objasne vjernicima istine vjere u koje se treba vjerovati” i “da zaštite integritet i jedinstvo vjere u koju se treba vjerovati “(CIC 1986.). Doista, biskupi su dužni biti “budni kako zloupotrebe ne bi upale u crkvenu disciplinu, posebno u pogledu službe riječi” (CIC 392, 1983.). Opće je poznato da je izraz “služba riječi” kod, ako tako hoćete, za crkveni nauk, koji uključuje i njezino učenje o osobnom postojanju anđela – dobrih i loših. Autoritativno, izravno suprotavljanje Sosinim osobnim, izravnim pogrješakama opravdano je očekivati, čini mi se, od onih koji su većinom odgovorni za službu riječi u svojim jurisdikcijama. U ovom slučaju radi se o dva autoriteta.

Prvi bi bio biskup u Riminiu (gdje je Sosa dao svoju posljednju izjavu), a koji bi dosad trebao imati „saznanje o, čini se, barem istinito, o deliktu“, naime, herezi, nakon čega „treba pažljivo ispitati osobu osobno ili neku drugu prikladnu osobu o činjenicama “(CIC iz 1983. 1412, 1717.). Po mojem mišljenju, propust u postupanju prema takvim informacijama koje su dostupne na javnom forumu predstavljalo bi narušavanje upravljačke dužnosti (vidi CIC 392, 1389 iz 1983.) Pored toga, Sosin mjesni biskup također je nadležan ispitati izjave isusovca kojim negira osobno postojanje vraga, a time, dovodi u pitanje i neke druge teme (CIC 1408 iz 1983.). Koliko razumijem, Sosino prebivalište je u Rimu.

+ + +

U crkvenoj praksi uvijek je bio kažnjavan prekršitelj zakona o communicatio in sacris. Tako je crkveni zakonik iz 1917. gledao gotovo kao heretika svakog katoličkog sudionika u bogoštovnim nekatoličkim činima (k. 1258). Onomu tko je bio osumnjičen zbog hereze, ako se radilo o običnom vjerniku, nakon jedne opomene bili su zabranjeni zakonski čini, a ako je bio svećenik, nakon beskorisno ponovljene opomene, bio je suspendiran a divinis (usp. kk. 2315 i 2316)

A prema CIC 2315 iz 1917. ako svećenik u roku od šest mjeseci od opomene i suspenzije ne promijeni svoj krivovjerni iskaz u potpunosti, „neka se smatra heretikom i podliježe kazni za heretike“.