Naslovnica Crkva Jasnoća i red usred kaosa

Jasnoća i red usred kaosa

654
0
Podijeli objavu
Wednesday, August 04, 2010 Solemn Pontifical Mass of Nigerian Bishop on His Golden Jubilee

Fenomen širenja Tradicionalne latinske mise diljem svijeta je toliko uzeo maha da mu je čak i ugledni New York Times posvetio jedan članak, i to u pozitivnom tonu, što je pravo čudo za ove izrazito liberalne novine. Radi se o dalekoj Africi, odnosno Nigeriji, pa prenosimo sažetak te priče:

U kolovozu, pod vedrim plavim nebom i ispred 2.500 vjernika, biskup Gregory Ochiagha izveo je prvo svećeničko ređenje po tradicionalnom latinskom obredu u Nigeriji, od uvođenja narodnog jezika u liturgiju nakon Drugog vatikanskog sabora. Na kraju mise, 86-godišnji biskup jednostavno je izjavio: “Ja sam tako sretan, ja sam tako sretan”.

Iako su tradicionalisti i dalje manjina u Nigeriji, kao i diljem svijeta, njihov broj raste. Katolički tradicionalisti vide drevni jezik latinske mise kao znak stabilnosti i jedinstva njihove vjere, što znači da je Krist isti, jučer, danas i sutra. Priželjkuju njegov povratak u cijelom svijetu, no za sada su neki od njegovih najsnažnijih zagovaratelja u mjestima poput Nigerije, gdje povijesne tragedije i etnički sukobi daju tradicionalistima poseban razlog da cijene ovaj aspekt njihove vjere.

U “Summorum Pontificum”, papa Benedikt navodi da je crkvena tradicionalna liturgija upoznala barbarske narode Europe ne samo s katoličkom vjerom, već i sa “bogatstvom bogoštovlja i kulture koju su prikupili Rimljani”. Postoji neka vrsta “romanitas” koja nadopunjuje tradicionalne kulture svih vrsta.

Ova ideja se sviđa Edwinu Mary Akaedu, župljaninu u ovom jugoistočnom nigerijskom gradu. Navodi paralele između latinske mise i tradicije njegova plemena Igbo, a tvrdnju da se s misom na narodnom jeziku može lakše “inkulturirati” smatra pogrešnom. “Ideja inkulturacije nije bila izvorna”, rekao je. “Ona je uvedena. Poput svakog zapadnog modela, svi su je brzo preuzeli.”

Gospodin Akaedu smatra kako u manje tradicionalnim župama nije dobio jasne moralne upute. “Ali ovdje mi je rečeno: Ovo je pravilan način života, to je ono što Bog želi.

Šesnaestogodišnja Perpetua Iwuala misli slično: “Svećenici vam ovdje kažu sve što trebate znati. Oni vas poučavaju Božjim zapovijedima. U drugim župama to ne čine.”

Postoji nešto biblijsko u načinu na koji su te stvari nanovo zaživjele u Nigeriji. Baš kao što je Jakov zamijenio Ezava, tako je jedna nacija pretekla drugu u odanosti. Da bi to djelovalo, treba u poniznosti prihvatiti baštinu. U kršćanstvu je predaja važna. Ona nosi oznake onih koji su živjeli i prošli sve prije nas.

Ubrzo nakon svog obraćenja na katoličanstvo, engleski pisac Evelyn Waugh (1903.– 1966.) napisao je priču o posjetitelju koji se zatekne u Londonu 500 godina u budućnosti, a grad je sačinjen od skupina kolibica. Engleski stanovnici su nepismeni divljaci koji se kriju, dok kolonizatori iz Afrike jure vozeći se uz rijeku Temzu. Putnik je dezorijentiran i zbunjen, sve dok ne uoči nešto što poznaje. “Iz neobičnosti, došlo je do nečega što je poznato; jasnog oblika u kaosu.” Afrički svećenik je predvodio latinsku misu.

Unatoč stoljetnih preokreta i tjeskobe, ostalo je nešto “novo, a ipak vječno”. Kada je latinska misa bila potisnuta pred kraj Waughovog života, njegovo mladenačko viđenje u kojem se ona slavi, činilo se kao ludost. Ako se danas čini vjerojatnijim, to je djelomice zbog ljudi poput biskupa Ochiaghe i vjernika koji su sačuvali baštinu koju su drugi odbacili. Nakon svega, Kristovo tijelo ostaje “jasan oblik u kaosu”; obilježeno, ali neprekinuto vremenom.