Naslovnica Crkva Je li misa “samo“ misa?

Je li misa “samo“ misa?

407
0

Da, sveta Euharistija je uvijek sveta Euharistija; ali pristupamo li mi ovom velebnom otajstvu s poštovanjem, živim strahom od Boga, koncentriranom ozbiljnošću i velikodušnim izljevom ljepote koje dugujemo? Ako ne, zašto ne?

U životu sam često susretao ljude koji bi znali reći nešto poput sljedećeg, katolicima koji vole tradicionalnu liturgiju ili žele vidjeti da se moderna liturgija slavi na očit način u kontinuitetu s onim što joj je prethodilo:

„Previše pozornosti dajete sporednim stvarima. Bez obzira na formu ili stil, to je Euharistija, zar ne? Bilo na latinskom ili narodnom jeziku, tridentskom obredu ili Novus Ordo, pjevana ili izgovorena, u američkoj dvorani ili europskoj katedrali, Euharistija se događa i još uvijek se njome hranimo. U usporedbi s ovim, ništa drugo nije bitno, zar ne? Ostalo je izvanjsko, diskutabilno i promjenjivo. Zapravo, netko tko predaje previše pozornosti liturgiji, rubrikama, glazbi i tako dalje, samo pokazuje da je bio ometen s onoga što je bitno. Uostalom, misa je misa“.

Problem koji imam s gore spomenutim stavom je da radikalno podcjenjuje- kako način na koji štujemo Boga utječe na to što točno vjerujemo (lex orandi, lex credendi) kao i to kako ćemo biti spremni primiti našeg Gospodina u štovanju i poniznosti kada nam On dođe. Takav stav odražava modernu materijalističku antropologiju u kojoj ništa nije važno osim “obaviti posao“; čini se da je puno manje važno je li posao obavljen plemenito ili loše. Prikazuje naivnost koja oduzima dah o suptilnom križanju sakramentalne ekonomije i ljudske psihologije. Predstavlja prekid s dvadeset stoljeća katoličke misli i liturgijske prakse.

Da, sveta Euharistija je uvijek sveta Euharistija; ali pristupamo li mi ovom velebnom otajstvu s poštovanjem, živim strahom od Boga, koncentriranom ozbiljnošću i velikodušnim izljevom ljepote koje dugujemo? Ako ne, zašto ne? Što to govori o čistoći naše vjere, žaru našeg milosrđa? Jesu li nas sveta otajstva prestala impresionirati, ispunjavati naš dušu, bacati nas na koljena, prizivati najbolje od kulture? Koga zavaravamo, Boga ili sebe? Misa koja je “samo” misa je drugačija od mise koja je puna poštovanja i svečanosti jer ukazuje na naš odnos prema Bogu, od mise koja je prebrza i nezanimljiva, ili one koja je prekratka. Zapravo, ako previše oštetimo takozvanu vanjštinu, na kraju ćemo potkopati vjeru u stvarnu prisutnost presvetog Otajstva.

Presveta Euharistija je najveće blago Crkve, neprocjenjivi dar, otajstvo, izvor čuda i povlaštena tajna. To je pulsirajuće srce cjelokupnog apostolskog i kontemplativnog života. Sveta misna žrtva je isključivo sredstvo kojim ovaj dar dolazi do nas, obnavljajući se za svaki naraštaj učenika. Osramotiti ili zlorabiti misu, učiniti je manje tajanstvenom nego što jest, i obeščastiti ili zloupotrijebiti Onoga koji nam dolazi samo kroz nju znači deformiranje vjere i vjernike.

Sakralna glazba je odjeća riječi, a kako lijepa odjeća mora biti da bude dostojna tog božanskog izričaja euharistija! Crkva je dom u kojem prebiva naš euharistijski Gospodin: Emanuel, Bog s nama. I dom mora izgledati onako kakav On uistinu jest. Liturgijsko ruho, posuđe i čin obreda – ukratko, sve što se odnosi na provođenje liturgijske radnje – treba biti kao Predragocjeno Tijelo i Krv: sveto, posvećeno i izdvojeno. Sve bi to trebalo predstavljati Njegovo vidljivo prijestolje, Njegovu posvećenu vlast, lijepu i svečani, kako bismo mogli znati da pozdravljamo našeg Kralja kada dođemo u njegovo kraljevstvo.

Dakle, sljedeći put kad netko kaže “misa je samo misa”, razmislite o odgovoru:

„Isus nije samo Isus, On je Sin Božji, Vladar svega živoga, Sudac živih i mrtvih; a misa nije ‘samo’ misa, to je Sveta Žrtva Kalvarije ponovno prisutna u našoj sredini. I kao što bi svaka zdrava osoba pala na koljena pred Isusom * i pružila mu najbolje što može, tako bismo svi mi trebali učiniti isto s misnom žrtvom, budući da zapravo padamo na koljena pred Gospodarom neba i zemlje – i to se s pravom može zahtijevati od svakog pojedinog katoličkog svećenika i laika koji se usudi kročiti nogom u crkvu”.

(*Napomena. Dok bizantski katolici ne kleče često u svojoj liturgiji, oni iskazuju svoje duboko poštovanje na stotine drugih načina koji bi posramili mlake rimokatolike. Moja poanta nije o klečanju kao takvom, već o osiguravanju da se stvarnosti naše vjere odražavaju i utjelovljuju u našim djelima i objektima koje gradimo ili koristimo).

Izvor