Naslovnica Crkva Je li vrijeme da prestanemo koristiti naziv „tradicionalni katolik”?

Je li vrijeme da prestanemo koristiti naziv „tradicionalni katolik”?

669
0
(CNS photo/Nancy Phelan Wiechec)

Što je rezultat ovakve retorike? Podjela. „Ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati” (Mk 3, 25). Svi katolici – bez obzira na misu koju pohađaju – trebali bi braniti crkvenu tradiciju i nauk, kako se ne bi našli u getu.

Kao netko tko se već neko vrijeme identificira kao „tradicionalna katolkinja”, moram priznati da sam se na takvu etiketu uvijek ježila. U velikoj mjeri, to je zato što postoji određena zbrka oko samog značenja, a ta se zbrka koristi za raspirivanje podjela.

Oznaka se posljednjih godina počela odnositi na one koji pohađaju isključivo tradicionalnu latinsku misu, žive po starom katoličkom kalendaru (prije Koncila), a njihove obitelji oživljavaju stare običaje u svojim kućama. Primjerice muškarci još uvijek nose odijela kada idu na sv. misu, čak i na svakodnevnu sv. misu. I da, žene pokrivaju glavu velom u crkvi.

S jedne strane, ova oznaka ponekad otuđuje one katolike koji su tradicionalni u mnogim aspektima svog života, ali koji nisu upoznati s tradicionalnom latinskom misom. Kao katolkinja koja je odrasla pohađajući Novus Ordo misu, mislila sam da se naziv „tradicionalni katolici“ odnosi na one obitelji koje su okosnica župnog života.

Svi znamo ovakav tip katolika. Svake nedjelje idu u crkvu u kombiju punom djece, svaki dan mole krunicu, a kad ste bolesni ili imate novo dijete, eto ih na kućnom pragu s toplim obrokom.

Prema svjetovnim standardima, žive vrlo tradicionalnim životima. Zamislite njihovo iznenađenje posljednjih godina, kada su otkrili da ne ispunjavaju uvjete da budu „tradicionalni katolici“.

S druge strane, izraz se također koristi za marginalizaciju onih koji pohađaju tradicionalnu latinsku misu. Neki koriste izraz „tradicionalni katolik“ kako bi nas spojili sa sedevakantistima ili glasnim, bezobraznim likovima na Twitteru; to jest s onima koji odbacuju papu Franju i Drugi vatikanski koncil.

Vidimo to čak i u primjedbama nekoć konzervativnog biskupa Roberta Barrona koji je u ožujku, optužio „radikalno tradicionalne katolike“ za „katolicizam koji samog sebe proždire“.

Naravno, bilo je i negativnih reakcije, ali su pretežno reakcije bile dobronamjerne— ili bolje rečeno, naivne— te su izgledale otprilike ovako: „Ne, biskup Barron sigurno ne misli na one koji vole latinsku misu, već na one ekstremiste koji odbacuju papu i Drugi vatikanski koncil”.

Da, zbrka pojmova dodatno potpiruje naše podjele, kao što su naknadni komentari biskupa Barrona i nedavni postupci iz Vatikana jasno pokazali da se svatko tko sudjeluje na tradicionalnoj latinskoj misi smatra ekstremistom.

Ali nisu samo neki unutar crkvene hijerarhije htjeli, kako je urednik Crisis Magazine Eric Sammons jednom rekao, „tradicionalne katolike sve više i više gurnuti u geto, s šibicom spremnom da zapali cijelo susjedstvo”. Sekularna ljevica voli vidjeti ovu marginalizaciju pojmova, i uvijek će proširiti što znači biti „tradicionalni katolik” kako bi potjerali sve katolike iz javnog prostora.

Uzmimo, na primjer, jedan članak iz Washington Timesa, koji uz podršku Bidenove administracije želi proširiti definiciju ekstremizma na zagovornike prava na život. „Dobronamjerni“ autor koristi oznaku „tradicionalni katolici” u kontekstu mišljenja da su to katolici koji su jednostavno za život. Posljedica ovakve retorike, čak i kada je dobronamjerna, prikazuje katoličke političare koji se zalažu za abortus, kao što su Biden i Pelosi, kao „pobožne“ katolike, kao da je vjera u svetost života na neki način nešto neobavezno. U međuvremenu, katolici koji zagovaraju život su samo tradicionalisti (to jest ekstremisti).

Što je rezultat ovakve retorike? Podjela. „Ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati” (Mk 3, 25). Svi katolici – bez obzira na misu koju pohađaju – trebali bi braniti crkvenu tradiciju i nauk, kako se ne bi našli u getu.

Trebali bismo odbiti mijenjati temeljna uvjerenja Crkve- kao da se tu ne radi o vječnim korijenima svih nas. Trebali bismo odbiti označavati običaje velike većine tipičnih katolika, svetaca i mučenika više od tisuću godina kao nešto što je na rubu ili kao nešto što je postalo neuobičajeno unutar same Crkve. To zamagljuje činjenicu da crkveni nauk i rimski obred jednostavno pripadaju rimokatolicima.

Vatikan vapi za jedinstvom unutar rimskog obreda. Ako je jedinstvo ono što želimo, onda je vrijeme da se okrenemo našim rimskim korijenima. Jer upravo rimski duh– ne tradicionalni ili progresivni– ujedinjuje nas rimokatolike u osobi Isusa Kristu.

Izvor