Naslovnica Crkva Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i...

Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta

517
0

Promišljanje kardinala Müllera o Sinodalnom putu

Dobro je da su sada objavljene službene izjave kardinala Ladarije i Quelleta o pohodu ad limina njemačkih biskupa. Jer katolici imaju pravo znati kakvu je zabrinutost izrazilo rimsko Učiteljstvo u vezi heretičnog i raskolničkog Sinodalnog puta u Njemačkoj.

Riječ dvojice kardinala ima težinu ne samo zbog njihove službe, nego i zato što je riječ o izjavama priznatih teologa. Za razliku od glasne većine sudionika Sinodalnog puta, oni znaju što je katolička vjera i kako se u katoličkoj teologiji razlikuju istina i zabluda.

Nije slučajno da se Drugi vatikanski koncil citira s temeljnim uvidom u činjenicu da je Božja samoobjava u Isusu Kristu dana u svoj svojoj punini i potvrđena Duhom Svetim po Crkvi, posredstvom Svetoga pisma, apostolske predaje i crkvenog Učiteljstva u svojoj cjelovitoj i iskonskoj formi (usp. Dei verbum, br. 1-10).

Umjesto pokretanja lažljivog vala kleveta protiv kardinala Kocha, bilo bi poštenije pozabaviti se argumentima koje izrekao, što su njegovi protivnici, međutim, sramotno izbjegli, zbog nedostatak profesionalne kompetencije.

Teza (teološke) deklaracije u Barmenu protiv “njemačkih kršćana”, koji su, uzgred budi rečeno, već bili spremni za odvajanje od svoje protestantske subraće prije nacističke ere, jest i ostaju relevantne za današnje katolike:

„Odbacujemo heretični nauk koji bi Crkva mogla i morala prihvatiti kao izvor svoga propovijedanja, osim Božje riječi, drugih događaja, osoba i istina kao Božje objave. […] Odbacujemo heretično učenje da bi Crkva mogla promijeniti formu svoga poslanja i svoj poredak vlastitih uvjerenja promjeni trenutnih ideoloških i političkih uvjerenja”.

U priopćenju Svete Stolice od 21. srpnja 2022. to stoji na sljedeći način: “Sinodalni put u Njemačkoj nema ovlasti obvezivati biskupe i vjernike da usvoje nove forme upravljanja i redefiniranje doktrine i morala”.

Znakovito je da članovi Njemačke biskupske konferencije i Sinodalnog puta koji su visoko kvalificirani po pitanju dogmatske teologije i protive se Sinodalnom putu, zapravo pripadaju (oklevetanoj) manjini koja svojim razumnim argumentima protiv ideološke zaslijepljenosti njihovih kolega nema mnogo šansi. Dva vrlo kvalitetna teksta kardinala Ladarije i Ouelleta doživjet će sličnu sudbinu. Oni su s jedne strane previše plemeniti u tonu koji koriste, a s druge strane, njihova je razina teološkog argumentiranja previsoka da bi došlo do preispitivanja kod njihovih protivnika.

U njemačkim crkvenim krugovima odbačene su njihove kritike prezirnim pokretom ruke (uz stav pa oni će uskoro otići u mirovinu), baš kao što je odbačeno papino Pismo Božjem hodočasničkom narodu u Njemačkoj (iz 2019.), oko kojeg je nastala šutnja.

Ako je za ovo perfidno odbijanje priznavanja istine rimskom Učiteljstvu bio potreban ikakav dokaz (usp. Lumen gentium 18,23), nije se trebalo dugo čekati. Dva dana nakon povratka s grobova apostola, predstavnici Njemačke biskupske konferencije pomaknuli su svoje promišljanje u smjeru ateističko materijalističkog poimanja čovjeka u skladu s LGBTIQ+ ideologijom, što je potpuno suprotno kršćanskoj antropologiji.

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije tvrdoglavo je inzistirao na svom zahtjevu za ređenjem žena, kao da nauk vjere Crkve već nije izveden iz objektivnih kriterija, nego da ga oblikuju oni koji kontinuirano i neprestano zahtijevaju promjenu. Ostali biskupi, u tipičnoj njemačkoj drskosti i bahatosti, kojom se osjećaju nadmoćnima nad papom i velikim dijelom svjetskog episkopata, inzistiraju ostati na putu u propast.

Mnogi vjerni katolici u Njemačkoj i u cijelom svijetu pitaju se vjeruju li zagovornici njemačkog Sinodalnog puta u obnovu Kristove Crkve relativiziranjem historijske, spasonosne samoobjave Boga u Njegovom Sinu Isusu Kristu i pokušavajući nam podvaliti očito kršenje božanskih zapovijedi kroz takozvanu reinterpretaciju.

Ne ulazeći u pojedine ozbiljne teološke pogreške do sada objavljenih tekstova na Sinodalnom putu glede pitanja nauka vjere i morala Katoličke Crkve, čini mi se razumnim sljedeće objašnjenje: Glavni cilj cijele kampanje je očuvanje kršćanstva kao građanske religije sekularne države i uglavnom religiozno agnostičkog i ravnodušnog društva u cjelini. Stoga se nudimo “modernom svijetu” – što god to trebalo biti – kao korisna religijska i društvena organizacija.

Predstavnici Sinodalnog puta se pretvaraju da Crkvu nije osnovao Bog da bude sakrament spasenja svijeta u Kristu (usp. Lumen gentium br. 1, 48; Gaudium et spes br. 45), da se stoga ni na koji način Crkva ne mora legitimirati pred ateistima u pogledu svoje svrhovitosti za državu blagostanja ili zemaljski raj socijalističkog (kineskog modela društva) i kapitalističkog karaktera (Veliko resetiranje do 2030.).

Sve što se ne uklapa u klasifikaciju Crkve kao ovozemaljskog programa usrećivanja čovječanstva skriveno je u ovom planu Sinodalnog puta za samosekularizacijom i reinterpretiranjem iznutra kako bi se izbjegao bilo kakav kontrast ili čak proročka kontradikcija s “humanizmom bez Boga” ili nihilističkim posthumanizmom.

Dakle, prema navedenoj odluci o crkvenom radnom pravu, moguće je i životnim stilom koji je protivan Božjim zapovijedima na neki način predstavljati “Boga ljubavi” (u deističkom smislu “Oca nad zvijezdama”). Slijediti Krista, a istodobno i dalje služe vlastitim svjetovnim ciljevima. Trebalo bi samo prihvatiti Crkvu kao društveno korisnu organizaciju, dok bi u isto vrijeme bilo dopušteno nijekati njezino božansko podrijetlo, sakramentalnu narav, spasiteljsko i univerzalno poslanje.

Jedini koji – po ovoj svjetovnoj logici – zaslužuju biti izbačeni iz Crkve su oni katolici (“fundamentalisti“, “tradicionalisti“, “rigidni konzervativci“ i tako dalje) koji su još uvijek vjerni svom krsnom obećanju. I samo oni biskupi koji ostaju vjerni svom krsnom obećanju zlonamjerno su klevetani u Rimu kao uzročnici kampanja koje se protiv njih pokreću u njihovim biskupijama, dok su od liberalne subraće sustavno diskreditirani. Tijekom posjeta ad limina, “lažna braća” (usp. Gal 2,4) nisu oklijevala, u prisutnosti nadbiskupa Kölna, prisiliti Svetog Oca na kršenje ius divinum [božanskog zakona] episkopata, naime da smijene biskupa od integriteta samo da bi oni zadovolji svoj nagon za moći. To dovoljno govori o ideolozima koji su odavno raskinuli s kršćanstvom i Kristom.

Propagatorima sekularizirane crkve koja se distancirala od Krista, koji žele odbaciti povrede naravnog prava i objavljene antropologije i spolnog morala uništavajući ga, autor Prve Ivanove poslanice poručuje sljedeće: „Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“ (1 Iv 2,16-17).

Izvor