Naslovnica Crkva Jesu li neprocjenjiva sredstva posvećenja uistinu poznata katolicima?

Jesu li neprocjenjiva sredstva posvećenja uistinu poznata katolicima?

539
0

Već je puno pisano o učenju Svetoga Oca u njegovoj najnovijoj apostolskoj pobudnici Gaudete et Exsultate.

Postoji, međutim, jedna stvar o Gaudete et Exsultate koja se čini čudnom – činjenica da se u dokumentu od 22.000 riječi, koji bi kod vjernika trebao ponovno potaknuti odaziv na tisućljetni poziv Crkve na svetost, relativno malo pozornosti posvećuje primarnim sredstvima postizanja svetosti: sakramentima.

Euharistija se spominje tek pet puta i ne pojavljuje se do paragrafa 110, otprilike na dvije trećine dokumenta. Slično tome, sakrament pomirenja (ispovijed) spominje se samo šest puta, a prvi put se pojavljuje zajedno s Euharistijom u paragrafu 110. Pomalo je čudno što se u dokumentu koji bi trebao poslužiti kao poticaj na svetost, koja se izražava kroz misijsko djelovanje, samo jednim kratkim osvrtom spominje sredstvo postizanja svetosti- milost – kojom bi se izvršila ta zadaća.

Njegova Svetost izravno prepoznaje važnost sakramenata kada izjavljuje: “Gospodin je darovao Crkvi darove Svetog Pisma, sakramente, sveta mjesta, žive zajednice… mnogobrojne ljepote koja proizlaze iz Božje ljubavi.” A dalje napominje: “Neću zastati kako bih objasnio načine posvećivanja koji su nam već poznati: različite načine molitve, neprocjenjive sakramente Euharistije i pomirenja, prikazivanje osobne žrtve, različite oblike pobožnosti.”

No, je li to istina? Jesu li neprocjenjiva sredstva posvećenja – Euharistija i ispovijed – uistinu “već poznati”, čak i onima koji se proklamiraju kao katolici?

Statistike su poznate, turobne, ali vrijedi ih ovdje ponoviti. Prema istraživanju Sveučilišta Georgetown, tjedno prisustvovanje na misi u SAD-u 2017. godine iznosilo je samo 23 posto. (Nisam siguran da je u Hrvatskoj situacija išta bolja.) Još gore, istraživanje pokazuje da se samo 2 posto svih američkih katolika ispovijeda barem jednom mjesečno, dok se 75 posto ispovijeda manje od jednom godišnje. Ili nikada.

Dakle, ne, nisam siguran da možemo, kao što to čini Sveti Otac, pretpostaviti da su nam normativno, najučinkovitija sredstva za postizanje svetosti “dobro poznata”. Nisam siguran kako će pobudnica koja oduševljeno i rječito poziva na obnavljanje gorljivosti za poslanje i zajedništvo, uroditi plodom bez infuzije milosti koja se može pronaći samo u sakramentima.

Sveti Otac spominje “milost” gotovo četrdeset puta u svojoj pobudnici, ali samo jednom povezuje “milost” sa sakramentima – normativnim izvorom milosti. A i onda samo na milost primljenu u krštenju. Čak i njegov cjelokupan pristup prema Svetoj Euharistiji [br. 157] samo ukazuje na središnju poziciju Presvetoga sakramenta unutar misije i zajednice: “Kada ga primimo u Svetoj pričesti, obnavljamo naš savez s Njim i dopuštamo mu da potpunije izvrši svoje djelo preobrazbe naših života.”

Ne tako davno, Crkva je održala ekumenski sabor čiji su primarni zaključci bili: a) potreba ponovnog uspostavljanja “sveopćeg poziva na svetost” (kao što i Sveti Otac ponavlja u svom dokumentu) i b) ponovno isticanje Svete Euharistije kao “izvora i vrhunca vjere”. Drugi vatikanski sabor je jasno pokazao da su ove dvije točke povezane.

Sve na što nas Njegova Svetost potiče- “male geste” svetosti, život po blaženstvima, borba protiv đavla, razlučivanja i sl. – mogu se učinkovito ostvariti i donositi plodove samo uz pomoć milosti dobivene u Presvetom Sakramentu i, s proširenjem, u drugim sakramentima.

Ono što Crkvu uzdiže, ono što je razlikuje od svih ostalih ljudskih nastojanja je ovaj dar – dar Tijela, Krvi, Duše i Božanstva Našeg Gospodina Isusa Krista i udjela u Božjem životu, milosti koja s njim dolazi. Ovo je najdragocjeniji dar koji se nudi svijetu.

Dakle, smatram da je čudno što se u pobudnici Svetoga Oca tako malo pažnje posvećuje središnjoj ulozi koju sakramenti imaju u postizanju svetosti. Doista, pokušati postići svetost bez njih, bilo bi, pa, koketiranje s neopelagijanizmom, zar ne?

The Catholic Thing