Naslovnica Izdvojeno Kad-tad ćemo predočiti račun o svom upravljanju

Kad-tad ćemo predočiti račun o svom upravljanju

1602
0
foto: tomablizanac.blogspot.h
foto: tomablizanac.blogspot.hr

U crkvi svetog Martina u Zagrebu ove nedjelje 10. srpnja 2016. služena je tradicionalna sveta misa.

Don Ante Sumić celebrirao je tihu misu, a posluživala su mu dvojica ministranata iz Calgaryja u Kanadi gdje Svećeničko bratstvo sv. Petra ima svoj apostolat. Ovdje donosimo njegovu propovijed u kojoj je tumačio prispodobu o nepoštenom upravitelju.

 

8. nedjelja nakon Duhova

Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje.

Kao svećenik latinske mise susrećem ljude koji dolaze na misu iz različitih etničkih skupina, viđam ljude iz mnogih različitih društvenim slojeva, jezika i kultura. Posljednji Božić (u Kanadi), bio sam pozvan u kuću župljana, koji je (kao i ja) Hrvat. Bio sam sretan što sam imao priliku jesti poznata jela i slušati poznate priče o odrastanju u hrvatskoj dijaspori. Na ovom okupljanju je bio čovjek koji je imao nekih problema u svom životu. Neki su bili bračni, neki financijski, neki osobni, a neki i duhovni. Čovjek je za mene imao dosta pitanja, bio je dosta grub u načinu na koji mi je postavljao pitanja, gotovo ljutito.

Suočavao sam se s ovim i ranije, bila je to neka vrsta patnje kroz koju je čovjek prolazio. Bog je dopustio da pati, a to mu se nije svidjelo, pa je iskalio svoj bijes na meni. To je u redu. Odgovorio sam najbolje što sam mogao, pokušavajući mu objasniti da Isus nije bez razloga došao za nas umrijeti na križu. Ovaj život je samo privremen, svi smo testirani na neki način, ako želimo držati do istine i vjere koja nam je dana, ako smo spremni nositi križ, onda će nas na kraju nagraditi. Čovjek kao da je razumio, prihvatio je to što sam rekao i izgledao je zadovoljno, činilo se da je manje ljut. Počeo je govoriti kako mu je ovo objašnjenje o vjeri bilo potrebno. Bilo mu je jasnije. Nije bio uskraćen za odgovore. Spomenuo sam mu čak i Nebo, Pakao, smrt i suđenje. Htio je da popijem jednu s njim, za naše novo prijateljstvo, pa sam uzeo jednu čašicu rakije. Pozvao sam ga da dođe na misu, rekao sam mu da će čuti još takvih stvari i upoznati ljude koji također žele ove istine, kako bi postali jači u prakticiranju svoje vjere. Također sam mu rekao da su ispovijedi svaki dan, ponekad i po nekoliko sati. Odgovorio je samo s možda, možda. Možda bismo trebali imati još jedno piće. Odbio sam.

Prije nekoliko mjeseci, dok sam se vraćao s jednog nedjeljnog ručka od druge obitelji, dobio sam telefonski poziv od sestre tog čovjeka. Ona je plakala. Plakala je jer je upravo stigla u bolnicu nakon što joj je brat poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bilo je deset sati u nedjelju navečer i obitelj nije mogla pronaći svećenika, imali su moj broj za hitne slučajeve pa su me odmah nazvali. Bio sam u bolnici za pet minuta. Otišao sam ravno na hitnu i pitao “kad je umro?” Rekli su mi da je proglašen mrtvim prije skoro dva sata! Dodirnuo sam mu čelo i bio je hladan, jedina toplina u njegovom tijelu je ostala u nekim dijelovima pod njegovim rukama. Svećenik može pretpostaviti da je duša još uvijek u tijelu ako mu je tijelo još uvijek toplo, kako bi mogao podijeliti posljednju pomast. Ako je hladno, duša je napustila tijelo i Sveto pismo nam govori, “nakon smrti, dolazi sud”. Sestra me očajnički molila, pa kako je još bilo nekih znakova topline u njegovom tijelu, ja sam ga pomazao uvjetno govoreći, “si vivis …” Ako si živ … Pomazao sam ga… Kada sam završio, usputno sam upitao ženu i sinove jesu li bili danas na misi sa svojim ocem?” Odgovorili su da nisu, te je jedan od njih drsko rekao kako nema potrebe ići u crkvu da se tamo mole Bogu. Rekao sam mu da je to istina, ali kako bi poslušali zapovijed Božju o Danu Gospodnjem, dužni smo ići u crkvu, predati Bogu jedinu stvar koja mu može biti od neke vrijednosti, a to je naša ljubav, u zajedništvo s tijelom našeg Gospodina. Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Odnosno, ako me ne ljubite, onda kršite moje zapovijedi. Nije to molba, to je zapovijed.

Možda se pitate zašto vam pričam ovu tužnu priču?

Pa razlog je što je taj jadnik bio jedan od nas. Volio je Hrvatsku, volio je svoje pretke, on je volio svoju vjeru, bio je ponosan, bio je glasan, bilo je zabavno s njim biti u društvu, razgovarati s njim, ali kao i mnogi od nas, nije bio skroman. Bog ga je rodio u vjerskoj obitelji, imao je vjerske korijene. Vjerojatno je imao hrvatski grb na zidu u svojoj kući, ili Bog i Hrvati ispisano na slici u dnevnoj sobi. Ove stvari su jednake u hrvatskim domovima diljem svijeta, od Zagreba do Chicaga, Sydneya do Cape Townu, i od Buenos Aires do Torontu. To su sinovi i kćeri svetog Jeronima, sinovi Gospe Sinjske, braća i sestre Sv. Leopolda Mandića. Oni su Hrvati i oni su katolici. Oni su trpjeli tijekom svoje povijesti, ali su ostali u blizini vjere. Bog im je dao dar vjere, On ih je branio, On je i umro za njih. I njima, kao i nama ovdje, Bog je dao dar vjere. Današnja poslanica nam govori; primili ste duh posinstva, ali ne zaboravite “Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati. ” (Lk 12, 48).

U našoj povijesti, naši preci su bili svjesni ove istine. U mnogim slučajevima oni su znali da je bolje umrijeti nego napraviti korak natrag. Znali su da je bolje umrijeti za vjeru nego ikada i doći u dodir s jednom drugom (lažnom) religijom. A danas? Bog nam je dao slobodu da imamo svoju zemlju, našu vlastitu Vladu, mnogi naši ljudi su se raselili diljem svijeta i postali “uspješni” u onome što čine. Istinski smo blagoslovljeni.

Ipak, nevjerojatno, sa svim tim blagoslovima nismo zahvalni. Mi se žalimo Bogu, mi se žalimo o Bogu, čak se i odvraćamo od njega, kao da On ne posjeduje ključ života. Ima onih koji su toliko nezahvalni da žele imati svoj način štovanja Boga, a ne njegov način! Ima onih koji su toliko nezahvalni da će kriviti druge za vlastiti otpad od vjere, govoreći: “Ne idem u crkvu jer ne volim licemjere koji idu tamo!” Ali to ti je kao da s prljavom vodom iz kade baciš i bebu jer je prljava! Ne prakticirati svoju vjeru znači ne ljubiti Boga.

Zar ne možemo vidjeti strašnu oholost u ovome?
Mi smo tako oholi da želimo religiju koja će nama odgovarati- svoj vlastiti način. Možete li zamisliti kakva bi to bila katastrofa kada bi svi morali koristiti svoj vlastiti put do raja? Sretno s tim! Gospodin je jasno rekao „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.“ (Mk 8,34)

Bog je Put, Istina, i Život. On nam je pokazao put do vječnosti, koji je težak, ali On nam stalno pomaže na tom putu. On nam je dao istinu, koja danas nije popularna, ali poslušajmo što kaže o tome; „Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima.“ (Mk 8,38). On nam je dao svoj život, i na križu i u Njegovoj sakramentalnoj milosti.

Što smo mi Njemu dali?
Trebamo se bojati tog pitanje. Strahujmo od našeg odgovora.
Kad je Gospodar čuo da je upravitelj potrošio sva njegova dobra, on pozva upravitelja k sebi i reče mu; Daj račun o svom upravljanju!

On je pozvao svog upravitelja, hrvatskog čovjek iz Kanade o kojem sam pričao. On ga je upozorio i rekao mu da bude spreman, jer ne zna ni vremena ni časa. Gospodar zahtijeva da svi gosti nose odgovarajuću odjeću, a to je, nadnaravna milost.
On će zahtijevati isto od nas; Da predočimo račun o svom upravljanju.

Nemojmo da nas zatekne obučene u pogrešne haljine, pazimo da ne izgubimo blago koje nam je dano, kako nas ne bi našao s ugašenom svjetiljkom.

BUDITE SPREMNI!