Naslovnica Crkva Kako je mala europska zemlja izgubila vjeru

Kako je mala europska zemlja izgubila vjeru

821
0

Zašto je malena Nizozemska, čiji su misionari predstavljali više od 12 posto rimokatoličkih svećenika i redovnika koji su oko 1960. godine vjeru prenosili u strane zemlje, danas jedna od najsekulariziranijih zemalja na svijetu?

Od svih pitanja na koje je kardinal Willem Jacobus Eijk odgovorio u svojoj nedavno objavljenoj knjizi razgovora s talijanskom novinarkom Andreom Galli, ovo je najviše pogodilo čitatelja.

Kardinal je svoj odgovor posudio iz knjige napisane 1947. godine nakon sastanka devet laika i svećenika u vlastitoj biskupiji Utrecht, godinama prije nego što je velika kriza pogodila nizozemsko katoličanstvo. U knjizi Previranje u brizi za duše iz te godine, ovi zabrinuti katolici, podsjeća kardinal, „vidjeli su da se veza između katolika i Crkve više ne temelji na vjerskim sadržajima”.

Članstvo u Crkvi u osnovi je bilo istovjetno s članstvom u zajednici: netko je išao u katoličku osnovnu školu, zatim u katoličku srednju školu i bio je član katoličkih udruga, posebno u športskim i izviđačkim područjima. Postao si katolik zbog društvene pripadnosti, jer si odrastao u katoličkim strukturama, a ne na temelju proživljene vjere“, primjećuje kardinal Eijk. Bila je to vjera koja „nije mogla podnijeti takve radikalne kulturne promjene kao one iz 1960-ih”.

To vrijeme napretka i rastućeg individualizma postupno je dovelo do „hiper-individualizma” za koji je kardinal Eijk više puta istaknuo da se nalazi u korijenu modernog nizozemskog odbacivanja Boga.

Napredak i individualizam, zasađeni u društvu čija vjera nije bila duboka, zasigurno su dio priče. Nizozemci su prvi prihvatili „Novi katekizam” i došlo je do masovnog egzodusa svećenika nakon 1965. godine – mnogi su napustili svećenstvo da bi se vjenčali, dok je velik dio preostalih svećenika prihvatio modernizam. Kardinal Eijk opisuje taj proces sa zapanjujućim primjerima: dok je sâm primio „eksplicitni katekizam o Raju, Paklu i Čistilištu” pripremajući se za svoju Prvu pričest krajem 1950-ih, svjedočio je da su u svojim posljednjim godinama u srednjoj školi, 1967. i 1968. , „satovi vjeronauka postali drugačiji, izgubivši sav vjerski sadržaj“ – ali su ga još uvijek održavali isti svećenici.

„Raspravljalo se o svemu: o politici, pobačaju, slobodnoj ljubavi, a ljudi su otvoreno pušili tijekom predavanja”, prisjetio se kardinal Eijk. Profesori su napustili svećeništvo, ali nastavili su predavati, a kad su se vratili s praznika, studentima je jednostavno rečeno da im se više ne obraćaju s „oče”, već „Gospodine”. Na početku njegovih srednjoškolskih godina, svi su učenici nedjeljom išli u crkvu: „Na kraju nas je bilo dvoje”.

Kasnije u knjizi, kardinal Eijk napominje da je 2003. godine, od 5 000 000 katolika u Nizozemskoj u to vrijeme, tek djelić, njih 385 000 išlo u crkvu svaki tjedan. „U 2015. bilo ih je 186 000, što je 52 posto manje” – od ukupno 3 882.000 katolika. „Manje od 50 posto katolika krsti svoju djecu.”

Nije ni čudo što mu je, kad je kardinal Eijk 2007. preuzeo biskupiju Utrecht, prva briga bila financijsko pitanje: Katolička Crkva oslanja se samo na donacije vjernika, a one se smanjuju. Zatvaranje crkava i župa koje su preskupe da bi se zadržale, moljakanje dobro plaćenih radnika da odstupe s (nepotrebnog) posla, to su pitanja koja su mu bila na vrhu dnevnog reda da bi se izbjegao bankrot. Mnogi katolici koji danas redovito prakticiraju vjeru u Utrechtu, doseljeni su iz Europe i izvan nje. Knjiga kardinala Eijka jasno pokazuje priču o naizgled propaloj Crkvi u kojoj je, od nekada procvjetale zajednice, ostao samo „ostatak” uvjerenih vjernika. U svojoj biskupiji bio je prisiljen zatvoriti šest od sedam crkava.

Vratimo se sada ponovno sastanku koji je doveo do objavljivanja knjige Previranja u brizi za duše:

„Skupina koja se sastala u Utrechtu 1947. godine vrlo je jasno predvidjela raspad koji će se dogoditi sredinom 1960-ih. Jedan od njih napisao je o katolicima tog vremena: ‘Postoje moćne vojske koje pripremaju veliko otpadništvo u bliskoj budućnosti, ali to je spor i neprimijetan proces.”

A na to kardinal odgovora:

„Jedna od namjera Drugog vatikanskog koncila bila je da se Crkva otvori prema društvu, što je i učinila, ali društvo se sa svoje strane nije otvorilo prema Crkvi. Naprotiv, izbacilo ju je iz javnog života. Crkva je tada pala u jednu od najdubljih vjerskih kriza u svojoj povijesti, a danas nije u najboljem položaju da vjeru prenese u društvu. Mnogi su laici i pastiri zbunjeni vjerskim sadržajima. Tek nakon uređenja vlastite kuće, Crkva će ponovno biti uistinu sposobna evangelizirati svijet. “

Wim Eijk, rođen od majke katolkinja i oca baptista 1953. godine, čini se da nije pogođen ovom krizom vjere. Njegova dirljiva priča o mladosti i borbi za obranu vjere i, još više, svećeničkog poziva u vlastitoj obitelji, iznesena je u lijepim odlomcima u njegovim razgovorima s Gallijem. Nakon što je prvotno započeo studij medicine, prije nego što je konačno stupio u sjemenište – „klasično“ sjemenište Rolduc u katoličkoj južnoj provinciji Limburg – Eijk je za svećenika zaređen 1983. godine, nakon završetka najgoreg napada modernističke i liturgijske revolucije. Pokazuje da je pripadnik novog, tradicionalnijeg svećeničkog naraštaja i da je imao sreću što je u svom rodnom gradu, kao mladić, imao jednog od rijetkih tradicionalnih župnika.

Njegova spokojna i postojana vjera, posebno u Euharistiju, koja je očito srž njegova svećeničkog života, najviše se ističe na stranicama Dio vivea u Olandi (Bog živi u Nizozemskoj). Kardinal Eijk sa strašću opisuje svoju ljubav prema svakodnevnoj molitvi Psalama, koji daju riječi svim ljudskim radostima, tugama i propitkivanjima u njegovu odnosu s Bogom te da se sâm Bog Sin, Isus Krist, molio hodajući po Svetoj zemlji.

Sljedeći upečatljiv aspekt njegove knjige je poznavanje bioetike i kulture smrti. Kardinal Eijk bio je liječnik s obećavajućom sveučilišnom karijerom prije nego što je ušao u sjemenište, a već se suočio sa zahtjevima za eutanaziju i pobačaj, koje je dosljedno odbijao. Kasnije se specijalizirao za bioetiku i borio se za obranu stava Crkve o pobačaju i eutanaziji, utemeljenu na zapovijedi: „Ne ubij”. Kardinalu Eijku jasno je da se danas katolici – posebno u području medicinskih profesija – suočavaju sa svojevrsnim „progonom” u borbi protiv eutanazije i pobačaja, pri čemu moraju biti oprezni „da ne ostanu bez posla”, a također žali što su obje ove prakse liječnici svih uvjerenja naveliko prihvatili.

Na isti način na koji se zalaže za hrabro svjedočenje istine, čak i teških istina – nečega „od čega se čak i neki biskupi i neki svećenici odmiču” – kardinal Eijk nepokolebljivo govori o svećeničkom celibatu, koji je i sam prihvatio, prvenstveno kao „znak Kraljevstva nebeskog” gdje neće biti braka.

Kao zaključak ovih razgovora, Galli je pitao kardinala Eijka misli li da se danas vječni život ne spominje dovoljno.

Kardinal je odgovorio na pitanje, ali u vezi s pandemijom COVID-19:

„Na početku krize s koronavirusom napisao sam u poruci zajednici da se moramo suočiti s bolešću za koju nemamo ni lijek ni cjepivo: priliku da još jednom shvatimo činjenicu da je naš život u rukama Boga, Božje Providnosti. Nadajmo se da će mnogi moći razmisliti o glavnim životnim pitanjima i da su ponovno počeli moliti.”

Odgovarajući na pitanje o „posljednjim stvarima”, kardinal Eijk bio je još izričitiji. Prepoznajući da tema obično izaziva „određenu neugodnost”, dodao je:

„U svojim propovijedima, u svojoj katehezi, moramo govoriti o raju, o našoj sudbini slave, o blaženoj viziji koja čeka spašene. Vidjeti Boga licem u lice. S druge strane, postoji Čistilište, a također i Pakao gdje si odvojen od Boga – izvor beskrajne patnje. Naša je dužnost učiniti sve da ljudi ne bi završili u paklu”, istaknuo je kardinal Eijk.

Njegova knjiga ne očajava, unatoč mnogim poteškoćama s kojima se suočava Crkva, a posebno Crkva u Nizozemskoj gdje su mnogi napustili vjeru. Eijk jasno govori da dio mlađeg naraštaja onih koji sad dolaze u Crkvu, prihvaćaju sva njezina tradicionalna učenja i imaju stvarni molitveni život: „Mnogi govore o opasnosti od raskola, ali mislim da ga nema. Radije mislim da će se ono, što se već dogodilo s nama u Nizozemskoj, dogoditi u mnogim dijelovima svijeta. Došlo je do tihog zacjeljivanja kroz smjenu naraštaja. […] Jer tko će na kraju ostati u Crkvi? Svećenici i laici iz ’68., tih godina rasula, s ultra progresivnim idejama, gotovo su nestali. A u Nizozemskoj još uvijek postoje oni koji vjeruju, koji se mole, koji imaju osobni odnos s Kristom.”

Izvor