Naslovnica Crkva Kanon 915 je isti prije i poslije “Amoris laetitia”

Kanon 915 je isti prije i poslije “Amoris laetitia”

2542
0

Prenosimo danas komentar eminentnog kanonskog pravnika Edwarda Petersa na papinu apostolsku pobudnicu Amoris laetitia objavljenog na njegovom blogu In the Light of the Law:

Sveta pričest se ima uskratiti rastavljenim i ponovno vjenčanim katolicima prema kanonu 915, koji, kako je bezbroj puta objašnjeno, ne traži od katoličkog službenika da čita duše potencijalnih pričesnika, nego upućuje službenika da uskrati svetu pričest onima koji, kao u vanjskoj i vidljivoj materiji, “tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu”. Katekizam Katoličke Crkve 2384 opisuje ponovno civilno vjenčanje nakon rastave kao “javni i trajni preljub” (nešto što je očito teško grješno), stoga da je Franjo htio odobriti pripuštanje rastavljenih i ponovno vjenčanih katolika pričesti (ne želeći odbaciti KKC 2384, 1650, itd.), morao bi promijeniti zakon sadržan u kanonu 915.

Kako bi donosili zakone u Crkvi, pape obično koriste određene vrste dokumenata (npr. apostolske konstitucije, motuproprije, ‘autentične interpretacije’) ili koriste određene vrste izraza (npr. ‘Određujem’ ili ‘Odobravam in forma sepcifica‘). Amoris laetitia, “apostolska pobudnica”, nije legislativni dokument, ne sadrži nikakav legislativni jezik ili jezik autentične interpretacije te ne raspravlja o kanonu 915. Konkluzija slijedi: štogod kanon 915 nalagao prije Amoris, nalaže i poslije, uključujući da se svetu pričest ne može općenito pružati katolicima koji žive u neregularnim brakovima.

Na ovaj zaključak, međutim – uz podsjetnik kako teret dokazivanja da se zakon promijenio leži na onima koji tvrde da se promijenio, a ne na drugima da dokažu kako se nije primijenio – mogu preduhitriti barem tri odgovora.

Prvi je lako odbaciti.

1. Papa Franjo je napisao da “Svaka zemlja ili regija, štoviše, može tražiti rješenja koja bolje odgovaraju vlastitoj kulturi i koja su osjetljiva za vlastite tradicije i mjesne potrebe”. AL 3 i 199, 207. Ali očito, razvijanje mjesnih pristupa naviještanju univerzalnih istina je obilježje “pastoralne teologije” (kad se taj pojam ispravno shvati, a ne kad ga se nudi kao izlika za izbjegavanje zahtjeva kršćanske doktrine). Crkveni dokumenti često potiču mjesne inicijative, ali nikada ne dopuštaju razvodnjavanje, a kamoli izdaju univerzalnog nauka Krista i njegove Crkve. Možda se Amoris stvarno ostavio otvorenim regionalnim manipulacijama (kao što je Robert Royal objasnio), ali katolici predani razmišljanju s Crkvom neće u službi s rastavljenima razviti posebne pristupe koji izdaju opću istinu o trajnost ženidbe.

Drugi prigovor je, međutim, složeniji.

2. U AL 301 Franjo piše: “Stoga više se ne može jednostavno reći da svi u bilo kojoj ‘neregularnoj’ situaciji žive u stanju smrtnog grijeha i da su lišeni posvetne milosti.” To predstavlja supstantivniji prigovor mojem gornjem zaključku jer, na prvi pogled, čini se da Franjo napada samu ideju da je neregularna situacija, koju obično uzrokuje civilni brak nakon razvoda, teško grješna. Trebamo pomno razmotriti tu mogućnost.

Ostavljajući po strani je li ijedan crkveni dokument ikada ‘jednostavno rekao’ ono što Franjo gore implicira, mogli bismo se složiti da bi bilo krivo tvrditi kako “sve” osobe koje žive u “bilo kojoj” neregularnoj situaciji nužno “žive u stanju smrtnoga grijeha”. Ako barem jedna osoba živi u neregularnoj bračnoj situaciji bez sugestije grijeha – a mogu ih zamisliti mnogo* – Franjina poanta, usko i doslovno shvaćena, stoji.

Ali Franjina bi tvrdnja ovdje mogla značiti nešto spornije, naime: da više ne možemo tvrditi da bi ijedan pojedinac koji živi u neregularnoj uniji mogao “živjeti u stanju smrtnoga grijeha” – tvrdnja koja bi, predlažem, stavila Franju u opreku crkvenoj tradiciji. Razmotrimo pobliže tu mogućnost:

A) Izraz “živjeti u stanju smrtnoga grijeha” može se shvatiti kao kratica za opisivanje mnogih moralno pogrešnih životnih situacija, koja sažima crkveni nauk da se svi katolici moraju, po cijenu činjenja teškoga grijeha, pridržavati određenih zakona i učenja po pitanju braka i spolne aktivnosti. To je kako svi kanonisti, moralni teolozi i svećenici koje poznajem, kao i većina katolika laika u mojim krugovima koriste taj izraz. Držim ga dosljednim s Katekizmom Katoličke Crkve. Ali,

B) Izraz “živjeti u stanju smrtnoga grijeha” mogao bi se također razumjeti kao suđenje o stanju tuđe duše na temelju njezina načina života. Govoreći zlonamjerno ili zbog neprecizne kateheze, katolici koji opisuju druge (a kamoli sve druge) koji žive u neregularnim bračnim situacijama kao da “žive u stanju smrtnoga grijeha” – misleći pod tim izrazom da su takve osobe nužno navukle krivnju teškoga grijeha – doista trebaju prestati razmišljati i govoriti na taj način.

Stoga, ako je Papa mislio na one koji koriste izraz “živjeti u stanju smrtnoga grijeha” kao da implicira sposobnost čitanja duša, onda je njegova opomena da na taj način ne trebamo govoriti sasvim ispravna; ne oduzima ništa od stava Crkve da je civilni brak nakon razvoda teški oblik preljuba te ne utječe ni na jednu jotu ili crticu kanona 915. Ali shvatiti Papine riječi ovdje kao negiranje činjenice da slobodno življenje u neregularnoj bračnoj situaciji može biti, kako Katekizam kaže, teško grješno te da stoga kanon 915 nije primjenjiv na takve slučajeve značilo bi pridjenuti Papi zaključak koji je oprečan crkvenom moralnom i sakramentalnom nauku. Tu optužbu ne treba olako iznijeti.

Konačno, međutim, pretpostavimo da, kako god se izrazio, Papa nekako doista vjeruje da je malen broj katolika, a možda nijedan koji živi u neregularnom braku subjektivno odgovoran za svoje stanje. Čak i ta konkluzija s njegove strane ne bi ni na koji način utjecala na primjenu kanona 915 zato što, kako je napomenuto gore, kanon 915 ne djeluje (a to ni ne može!) na razini unutarnje, subjektivne odgovornosti, nego odgovara na izvanjski spoznatljive činjenice koje se tiču vidljivog ponašanja.

Treći mogući odgovor se temelji na drukčijem eisegetskom čitanju Franjinih riječi.

3. Neki misle da AL podnožna bilješka 351 i njezin popratni tekst dozvoljava svetu pričest za katolike u neregularnim brakovima. Upitao bih, podsjećajući da se radi o zakonskome pitanju, gdje to Franjo čini? Papa kaže da je katolicima u neregularnim unijama potrebna pomoć sakramenata (koja im je očito potrebna), ali ne kaže SVIH sakramenata, a osobito ne kaže sakramenata kojima ne mogu pristupiti. Kaže da ispovjedaonica nije ‘mučilište’ (istrošena napomena, ali ne i pogrešna). Također napominje da euharistija nije nagrada za savršene (Bogu hvala), nego snažan duhovni lijek, što i jest – osim ako ju se uzima nedostojno ili kršeći zakon, napomena za koju bi se moglo pretpostaviti da svi katolici, a zasigurno pape, znaju bez potrebe da ju se posebno ističe.

Glavna poanta: sakramentalna pravila čine riječi, a ne nagađanja. Oni koji misle da je Amoris raščistio put pričesnoj ogradi za katolike u neregularnim brakovima čuju riječi koje Papa (kakve god bile njegove osobne inklinacije) jednostavno nije rekao.

*Primjer: Osoba koja je krštena kao katolik, ali odgojena bez znanja o toj činjenici je (nevjerojatno) obvezana kanonskom formom i stoga, kad bi se oženila izvan forme, on ili ona bi, po definiciji, živjela u neregularnoj uniji. Bilo bi suludo govoriti o takvoj osobi kao da “živi u grijehu”. Mogu ponuditi desetak drugih činjeničnih obrazaca koji bi imali isti rezultat.

Prijevod: H. J.