Naslovnica Crkva Kardinal Müller: Blagoslov i blasfemija

Kardinal Müller: Blagoslov i blasfemija

880
0

10. svibnja više od stotinu katoličkih svećenika širom Njemačke vršilo je blagoslove istospolnih parova. Ovo je bio odgovor na dokument Kongregacije za nauk vjere iz veljače kojim se ponavlja da Crkva ne može blagoslivljati takve zajednice. Ovo uprizorenje pseudo-blagoslova homoseksualnih muških ili ženskih parova je, teološki gledano, bogohuljenje – cinično proturječje Božjoj svetosti. Sveti Pavao napisao je solunskoj crkvi da Bog ne želi ništa drugo nego „vaše posvećenje – da se uzdržavate od bludnosti; da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštenju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga“ (1 Sol 4, 3-5).

Legitimno i sveto mjesto tjelesne zajednice muškarca i žene jest naravni ili sakramentalni brak muža i žene. Svaka slobodno izabrana seksualna aktivnost izvan braka teško je kršenje Božje svete volje (Heb 13, 4). Grijeh protiv čednosti još je veći ako je tijelo osobe istog spola instrumentalizirano za poticanje seksualne želje. „Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Zar ne znate da je tijelo vaše hram Duha Svetoga?“ (1 Kor 6, 18).

Ozbiljni grijesi protiv Deset zapovijedi, koji su sažeti u zapovijedi da ljubimo Boga i bližnjega svoga, donose gubitak posvećujuće milosti i vječni život sve dok se u svojim srcima ne pokajemo za te grijehe, ne priznamo ih svećeniku i ne primimo odrješenje koje nas pomiruje s Bogom i Crkvom. „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“(1 Kor 6,9).

U Bibliji se Božji blagoslov prvi put spominje kada je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Institucija braka potvrđuje istinu da smo stvoreni kao „muško i žensko” (Post 1,27), što izražava suštinu Božje dobrote. Kada muškarac i žena slobodno pristanu i stupe u brak, postanu „jedno tijelo“ (Post 2, 24; Mt 19, 5), obećanje koje je Bog dao od početka odnosi se na njih: „I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (Post 1,28).

Bog je odredio broj ljudi koji će se općenjem njihovih roditelja roditi u ovome životu i koji su kao jedinstveni pojedinci predodređeni „za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću njegove volje” (Ef 1, 5). Svaki pojedinac kojega otac i majka rode i njeguju je potvrda Božje slave, a to pokazuje kako je stvorena razlika između muškaraca i žena i njihovo zajedništvo u braku blagoslov za njih, za Crkvu Trojedinoga Boga i za cijelo čovječanstvo.

Svećenikov blagoslov mladenaca u katoličkom obredu ženidbe poziva na otkrivanje Božje dobrote i traženja njegove milosti koja pomaže u zagovornoj molitvi Crkve (ex opere operantis). Isto tako podsjeća par na posvećujuću milost braka kroz bračne zavjete (ex opere operato). Zbog toga tjelesni i duhovni potencijal života u bračnom činu i njegova otvorenost prema djeci, u kojoj Bog želi otkriti svoju slavu i spasenje, nije samo dobar sam po sebi i slobodan od grijeha, već je i dragocjen čin razmnožavanja koji se ubraja u vječni život (vidi Toma Akvinski, Komentar o 1 Kor 7, lectio 1; Summa protiv pogana IV, Poglavlje 78).

Blagoslov mladenaca je usko povezan sa brakom kao institucijom stvaranja i sakramentom koji je ustanovio Krist. Ženidbeni blagoslov je snažna molitva Crkve za mladenku i mladoženju kako bi mogli sudjelovati u spasenju; da njihov brak izgradi Crkvu i promiče dobro za same supružnike, njihovu djecu i društvo (Lumen Gentium 11).

Ženidbeni blagoslov se razlikuje od drugih blagoslova i posvećenja. Ne može se odvojiti od svoje posebne povezanosti sa sakramentom braka i primijeniti na nevjenčana partnerstva ili, još gore, zloupotrijebiti za opravdanje grešnih saveza.

Izjava Kongregacije za nauk vjere (obznanjena 22. veljače) jednostavno je izrazila ono što zna svaki kršćanin katolik koji je upućen u osnove svoje vjere. Crkva nema ovlast blagoslivljati zajednice ljudi istog spola.

Nevjerojatno je da biskupi i teolozi iznenada inzistiraju na pastoralnoj hitnosti blagoslova homoseksualnih parova u područjima gdje su dugi vremenski period vjernici bili lišeni utjehe i milosti sakramenata zbog koronavirusa. Ova činjenica pokazuje koliko su nisko pali (dogmatski, moralni i liturgijski) klerici. Ako su biskupi zabranili prisustvo misama, svećeničke posjete bolesnicima i vjenčanja u crkvama zbog rizika od zaraze, tada njihova tvrdnja da postoji hitna potreba za blagoslovom istospolnih parova nije nimalo vjerojatna.

Stoga, skandal u Njemačkoj nije nastao zbog pojedinaca i njihove savjesti. Niti to označava njihovu zabrinutost za vremenito i vječno spasenje. Umjesto toga, svjedočimo heretičnom poricanju katoličke vjere u sakramentu braka i poricanju antropološke istine da razlika između muškaraca i žena izražava Božju volju u stvaranju.

Protu katoličanstvo koje dugo obilježava njemačku kulturu jest u pozadini, kao i glupo neprijateljstvo prema papi kao Petrovom nasljedniku. Njemački je duh sklon letovima prema idealizmu, vjerujući da je duhovno i moralno iznad granica onoga što je sakramentalno i vidljivo, i iznad ljudskih formi koje je definirao Rim. Na kraju, ta oholost vodi natrag prema zarobljeništvu tijela i njegovih neotkupljenih instinkata. Budući da mnogi vjeruju da je ići „protiv Rima“ znak istine, agitatori naporno rade na nametanju svoga stajališta, čak i ako to prijeti jedinstvu Crkve i proturječi njezinu apostolskom učenju. Suprotstavljanje „proživljenom iskustvu“ otkriva tužnu povijest u Njemačkoj. Bilo naivno ili dragovoljno prihvaćena, ova lažna podvojenost tjera kršćanski duh prema novoj poganštini koja je tek prikrivena kršćanskom liturgijskom odjećom.

Početkom 30-ih, milijuni nisu izopćeni samo zbog protivljenja Katoličkoj crkvi, već i zbog protivljenja „pravovjerju“ Protestantske ispovjedne crkve. Nacistički propagandist Alfred Rosenberg ocrnio je Ispovjednu crkvu kao produženu ruku rimske moći zbog obdržavanja „zakona crkve, objave i vjere pravovjernije od tadašnjih vitalnih potreba njemačkog naroda koji se bori za unutarnju i vanjsku slobodu“.

U stvarnosti su život i istina jedino u Kristu (v. Iv 14, 6). Ako ljubav nije ono što čovjeka usrećuje, onda ono što zadovoljava njegove instinkte, samo umrtvljuje njegov nihilizam i privremeno ublažava njegovu duševnu bolest. „Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“ (1 Iv 2, 15 – 17).

Ti se njemački biskupi i teolozi odnose prema narodu kao prema budalama; tvrde da imaju „tajno“ egzegetsko znanje koje im omogućuje da protumače retke Svetog Pisma (koje osuđuje ono što je suprotno naravi) kao nešto što je zapravo kompatibilno s afirmacijom istospolnih zajednica. (To se postiže raščlanjivanjem bračne ljubavi na pojedinačne aspekte, od kojih se neki primjenjuju na istospolne zajednice.) Pro-homoseksualni zakoni potpomognuti gay lobijem vrijednim više milijardi dolara ne mogu uništiti istinu o ljudskoj naravi (prirodi). Božji blagoslov može prenijeti samo njegova Crkva.

„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu“. Ovaj je blagoslov djelotvorna snaga ljubavi koja nas oslobađa taštine kako bismo mogli biti jedni drugima braća i sestre te ujediniti se kao djeca Božja. Ovo je načelo od presudne važnosti: „Samo neka ta sloboda ne bude izlika tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima“ (Gal 5,13).

Spektakl oko blagoslova istospolnih zajednica ne dovodi samo u pitanje primat Petrova nasljednika, koji se temelji na objavi, već dovodi u pitanje i autoritet same Božje objave. Ono što je novo u ovoj teologiji koja se vraća poganstvu jest drsko inzistiranje njezinih predstavnika da se i dalje nastavljaju nazivati katolicima, kao da se može odbaciti Riječ Božja iz Svetog pisma i apostolska tradicija kao puka pobožna razmišljanja i vremenski ograničeni izrazi vjerskih osjećaja i ideala koji trebaju evoluirati i razvijati se u skladu s novim iskustvima, potrebama i mentalitetima. Danas nam kažu da je smanjenje emisije CO2 važnije od izbjegavanja smrtonosnih grijeha koji nas zauvijek odvajaju od Boga.

„Sinodalni put” nije legitiman ustavom Katoličke crkve. Motiviran je protu klerikalnim stereotipima, npr. govori o svećenicima i biskupima koji su zbog zavjeta celibata navodno skloni seksualnim izopačenostima i koji namjerno drže žene izvan svoga „muškog“ kluba i uskraćuju im visoke crkvene službe.

Radi istine evanđelja i jedinstva Crkve, Rim ne smije ostati u šutnji, nadajući se da se stvari neće odviti u lošem smjeru ili da se Nijemci mogu pacificirati taktičkom finoćom i malim popuštanjima. Potrebna nam je jasna načelna izjava s praktičnim posljedicama. To je neophodno da se nakon petsto godina podjele ostatak Katoličke crkve u Njemačkoj ne raspadne, s razarajućim posljedicama za sveopću Crkvu.

Primat je dan Rimskoj crkvi ne samo zbog važnosti Katedre sv. Petra, čiji predsjedatelj može raditi što ga je volja, nego još više zbog težine papine dužnosti, koju mu je Krist dodijelio, da čuva jedinstvo univerzalne Crkve u objavljenoj vjeri.

Na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, papa Lav Veliki je govorio o testu kušnje koji se tražio od sviju apostola u muci. „Gospodin je posebno bio zabrinut za Petra i molio za njegovu vjeru (v. Lk 22;32), tako da bi i ostali bili nepokolebljiviji kada vide vođu u njegovoj hrabrosti. U Petrovoj snazi svi su ojačani, jer se pomoć božanske milosti smatra tolika da snaga koja je dana Petru prolazi kroz njega do apostola“ (v. Prop 83, 3).

Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Izvor