Naslovnica Crkva Kardinal Müller: Izbacili su Isusa sa Amazonske sinode

Kardinal Müller: Izbacili su Isusa sa Amazonske sinode

1862
0

Sinoda o Amazoni je počela. “No to će imati posljedice za sveopću Crkvu”, upozorava kardinal Gerhard Müller, u dugom intervjuu s Matteom Matzuzzijem za list “Il Foglio”, objavljenom na sam dan otvaranja. “Ako samo poslušate glasove nekih sudionika ove skupštine, lako shvatite da je dnevni red u potpunosti europski.” Europski, ali prije svega njemački.

U Njemačkoj je, u stvari, pokrenut “sinodalni put” koji će preuzeti amazonski kod kako bi se reformirala ni manje ni više nego univerzalna Crkva. Sinoda je to u kojoj će laici imati brojeve i glasove usporedo s biskupima, sinoda čije će rezolucije biti “obvezujuće” i odnosit će se na ukidanje svećeničkog celibata, zaređivanje žena, reformu seksualnog morala i demokratizaciju moći u Crkvi.

“U Njemačkoj”, kaže Müller, i sam Nijemac, no ne upravlja biskupijom i stoga nije dio biskupske konferencije – “gotovo da žele obnoviti iz temelja Katoličku Crkvu. Oni misle da je Krist samo čovjek koji je živio prije dvije tisuće godina, tvrde da on nije bio moderan čovjek, uvjereni su da on nije imao njihovo obrazovanje. Stoga smatraju kako je potrebno popuniti ove praznine, a na njima je da to učine. Kardinal Marx je u homiliji retorički upitao: “Da je Krist danas bio ovdje, bi li rekao ono što je rekao prije dvije tisuće godina?” Ali Krist nije povijesni lik poput Cezara. Isus Krist je uskrsnuo i prisutan je, slavi misu kroz svog predstavnika, zaređenog svećenika. On je subjekt Crkve, a njegova Riječ ostaje i traje vječno. Krist je punina otkrivenja, zbog koje neće biti druge objave. Mi moramo težiti tome da je sve više i bolje upoznajemo, ali je sigurno ne možemo promijeniti. Krist je nenadmašan i neponovljiv, a izgleda da to danas nije baš jasno na određenim prostorima.”

Za Müllera je ova zabluda prisutna i u “Instrumentum Laboris”, temeljnom dokumentu sinode o Amazoniji: “dokumentu koji ne govori o Otkrivenju, o Utjelovljenoj riječi, o otkupljenju, o križu, o uskrsnuću, o vječnom životu, “ali se umjesto uzdizanja božanske objave, kako bi bila prihvaćena kao takva, uzdiže religijska tradicija starosjedilačkih naroda i njihova vizija o kozmosu.”

U Aparecidi je 2007. Benedikt XVI. upozorio biskupe na ovom kontinentu. “Utopija vraćanju i oživljavanju pretkolumbijskih religija, odvajajući ih od Krista i od univerzalne Crkve”, rekao je, “ne bi bila iskorak: doista, to bi bio korak natrag. U stvarnosti, to bi bilo povlačenje prema pozornici povijesti usidrenoj u prošlost.” Ali bio je obasut kritikama teoretičara o “novom razumijevanju Božjeg otkrivenja” koje treba prepoznati u starosjedilačkim narodima, i stoga bez želje za njihovim obraćenjem. Među najtvrdokornijim protivnicima bio je nitko drugi do njemački teolog koji je emigrirao u Brazil, Paulo Suess, inspiracija biskupu Erwinu Kräutleru, rođenom u Austriji, vodećem strategu sinode za Amazonu, koautoru “Instrumentum Laboris” i predlagatelju ideje da Euharistiju slave ne samo “viri probati”, već i “udane žene koje vode zajednicu”.

“Ali ne postoji niti može postojati pravo na sakrament”, prigovara Müller. “Mi smo Božja stvorenja i stvorenje ne može zahtijevati pravo od svog Stvoritelja. Život i milost su dar. Čovjek ima pravo na brak, ali ne može zahtijevati da se određena žena uda za njega pozivanjem na određeno pravo. Isus je slobodno izabrao među svim svojim učenicima njih dvanaest, pokazujući time svoj božanski autoritet. Odabrao je one koje je želio, to je Bog koji bira. Nitko ne može ući u svetište, a da nije pozvan. Još jednom prevladao je sekularizirani mentalitet: čovjek razmišlja kao čovjek, a ne kao Bog.”

“Svećenički celibat”, nastavlja Müller u razgovoru za “Il Foglio“, “može se shvatiti samo u kontekstu Isusove eshatološke misije, koja je stvorila novi svijet. To je bila nova tvorevina. S kategorijama sekularizma ne može se razumjeti neraskidivost braka, kao ni celibat ili djevičanstvo religijskih redova, niti se s tim kategorijama mogu riješiti problemi koji imaju svoje porijeklo isključivo u krizi vjere. Ne radi se o zapošljavanju više ljudi koji će dijeliti sakramente. Potrebna je duhovna i teološka priprema, čovjek mora ući u duhovnost apostola, ne obraćajući pažnju na svjetovne agencije koje savjetuju mnoge stvari koje su s razlogom u potpunoj suprotnosti s misijom Crkve. Potrebna je duhovnost, a ne svjetovnost.”

I kardinal Müller također vidi svjetovnost u načinu na koji je dio Crkve stao na stranu ekološke ideologije:

“Crkva pripada Isusu Kristu i mora propovijedati Evanđelje i nadati se vječnom životu. Ona se ne može učiniti protagonistom bilo koje ideologije, bilo one ‘roda’ ili ekološkog neopoganstva. Opasno je ako se to dogodi. Da se vratim na “Instrumentum Laboris” pripremama za Amazonsku sinodu. U jednom odlomku govori o “Majci Zemlji”: ali ovo je poganski izraz. Zemlja dolazi od Boga, a naša majka u vjeri je Crkva. Mi smo opravdani kroz vjeru, nadu i ljubav, a ne ekološki aktivizam. Naravno, briga o stvaranju je važna, na kraju krajeva svi mi živimo u vrtu željenom od Boga. Ali to nije presudna stvar. Ono što jest, je činjenica da je za nas Bog puno važniji. Isus je dao svoj život za spasenje ljudi, a ne planeta.”

A “L’Osservatoru Romanu”, koji je objavio osmrtnicu za islandski ledenjak Okjökull, koji je umro “našom krivnjom”, Müller prigovara: “Isus je postao čovjek, a ne ledena siga. “I nastavlja:

“Naravno, Crkva može dati svoj vlastiti doprinos, kroz dobru etiku, društvene znansoti, magisterij, imajući u vidu antropološka načela. No, prva misija Crkve je propovijedanje Krista, Božjeg sina. Isus nije rekao Petru da se zamara vladom Rimskog carstva i da stupa u dijalog s Cezarom. Držao se na dobroj udaljenosti. Petar nije bio Herodov ili Pilatov prijatelj, ali trpio je mučeništvo. Suradnja s legitimnom vladom je pravedna, ali ne zaboravljajući da se misija Petra i njegovih nasljednika sastoji u ujedinjenju svih vjernika koji vjeruju u Krista, koji nisu preporučili petljanje s vodama Jordana ili vegetacijom Galileje.”

Izvor