Naslovnica Crkva Kardinal Sarah o utjecaju pandemije koronavirusa na Crkvu i društvo

Kardinal Sarah o utjecaju pandemije koronavirusa na Crkvu i društvo

1523
0

Kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, je u intervjuu za francuski časopis Valeurs, govorio o utjecaju pandemije koronavirusa na Crkvu i društvo. 

Kako se osjećate zbog krize uzrokovane koronavirusom?

KARDINAL SARAH: “Ovaj virus djelovao je kao upozorenje. Izgleda da se u samo nekoliko tjedana urušila velika iluzija materijalnog svijeta koji se smatrao svemoćnim. Sve do neki dan, političari su razgovarali o rastu, mirovinama, smanjenju nezaposlenosti. Bili su sigurni u sebe. A sada je virus, mikroskopski virus, bacio ovaj svijet na koljena; svijet zagledan u sebe, koji samo sebi ugađa, pijan od samozadovoljstva jer je mislio da je neranjiv. Trenutna kriza je prispodoba. Otkrila nam je kako je sve što radimo i na što smo pozvani vjerovati bilo nedosljedno, krhko i prazno. Rečeno nam je: možete konzumirati bez ograničenja! No, ekonomija je propala i burze propadaju. Stečaji su posvuda.

Znanost nam je pobjedonosno obećavala da možemo sve dalje gurati granice ljudske prirode. Pričali su nam o umjetnoj reprodukciji, surogat majčinstvu, transhumanizmu, poboljšanju čovječanstva. Uznosili smo se da smo postali ljudi sveopćeg znanja te čovječanstvo koje biotehnologija može učiniti nepobjedivim i besmrtnim. A sada smo u panici, ograničeni virusom o kojem gotovo ništa ne znamo. Epidemija je bila zastarjela, srednjovjekovna riječ. Odjednom je ona postala naša svakodnevica. Vjerujem da je ova epidemija odagnala dim iluzije. Takozvani svemoćni čovjek pojavljuje se u svojoj sirovoj stvarnosti. Sada je gol. Njegova slabost i ranjivost su očigledne. Nadam se da ćemo zbog zatočenosti u našim domovima obratiti pažnju na ono osnovno, ponovo otkriti važnost našeg odnosa s Bogom, a time i središnje mjesto molitve u ljudskom postojanju. I, svjesni svoje krhkosti, povjeriti se Bogu i Njegovoj očinskoj milosti.”

Je li ovo kriza civilizacije?

KARDINAL SARAH: “Često sam ponavljao, posebno u svojoj posljednjoj knjizi, Le soir Approche et déjà le jour baisse, [Zamalo će večer i dan je na izmaku] da je velika pogreška modernog čovjeka što odbija biti ovisan o drugome. Moderni čovjek želi biti radikalno neovisan. Ne želi ovisiti o zakonima prirode. Odbija biti ovisan o drugome i obvezati se na konačnu vezu poput braka. Ponižavajuće mu je biti ovisan o Bogu. Osjeća kao da nikome ništa ne duguje. Odbijajući biti dio mreže ovisnosti, nasljeđa i zajedništva, osuđeni smo ući goli u džunglu tržišnog natjecanja prepušteni njegovim zakonima.

Ali sve je to iluzija. Iskustvo zatočeništva mnogima je omogućilo otkrivanje da smo zaista i konkretno ovisni jedni o drugima. Kada se sve sruši, ostaju samo veze braka, obitelji i prijateljstva. Otkrili smo da smo kao članovi nacije vezani nečim što je neraskidivo, ali stvarno. Iznad svega, ponovno smo otkrili da smo ovisni o Bogu.”

Dobri kardinal je u pravu budući da Gospodin govori o vremenskim potrebama:

Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih?

A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? (Mt 6, 26-30)

odnosno

Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.

Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.” (Mt 6, 31-34)

A na pitanje što svećenici trebaju učiniti u ovoj situaciji, kardinal je odgovorio:

“Papa je bio vrlo jasan. Svećenici moraju učiniti sve što mogu kako bi ostali bliski vjernicima. Moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu umirućim osobama, a da pritom ne kompliciraju zadatak zdravstvenim djelatnicima i civilnim vlastima. Ali nitko nema pravo lišiti bolesnu ili umiruću osobu duhovne pomoći svećenika. To je apsolutno i neotuđivo pravo. U Italiji su svećenici već platili veliku cijenu. Sedamdeset i pet svećenika umrlo je pomažući bolesnima.”

“No također vjerujem da mnogi svećenici ponovno otkrivaju svoj poziv na molitvu i zagovor u ime cijelog naroda. Svećenik je stvoren da stalno stoji pred Bogom te mu se klanja, slavi i služi mu. Tako se u zatvorenim zemljama svećenici nalaze u situaciji u kojoj se prvotno našao Benedikt XVI. Oni uče provoditi dane u molitvi, samoći i tišini prikazujući ih za spas čovječanstva. Ako ne mogu fizički primiti za ruku svaku umiruću osobu onako kako bi željeli, otkrivaju da u klanjanju mogu svakog zagovarati.”

Kardinal je naglasio da svećenici koji mole i slave misu u samoći otkrivaju da “nisu prvenstveno vođe sastanaka ili zajednica, već ljudi Božji, ljudi molitve, štovatelji Božjeg veličanstva i kontemplativci. Oni tada uviđaju neizmjernu veličinu euharistijske žrtve, kojoj ne treba velika publika da bi urodila svojim plodovima. Kroz misu svećenik dodiruje cijeli svijet”, podsjetio je.

Izvor 1, Izvor 2