Naslovnica Crkva Kardinal Sarah: Opljačkavši našu liturgiju, razočarali smo svijet i sveli duše na...

Kardinal Sarah: Opljačkavši našu liturgiju, razočarali smo svijet i sveli duše na sumorno sivilo

1626
0
Na portalu National Catholic Register objavljen je novi intervju sa kardinalom Robertom Sarahom povodom engleskog izdanja njegove nove knjige Zamalo će večer i dan je na izmaku (vidi ovdje). 
Objavljujemo nekoliko citata:

[…]

Ova knjiga je krik moga srca kao svećenika i pastira.

 

Toliko patim kad vidim Crkvu rastrganu i u velikoj zbrci. Toliko patim kad vidim da se Evanđelje i katolički nauk zanemaruju, Euharistija ignorira ili omalovažava. Toliko patim kad vidim svećenike napuštene, obeshrabrene i [kada svjedočim onima] čija je vjera postala mlaka.

 

Pad vjere u stvarnu prisutnost Isusa u Euharistiji je u središtu trenutne crkvene krize i njezinog propadanja, posebno na Zapadu.

[…]

Duboka kriza koju Crkva doživljava u svijetu, a posebno na Zapadu, plod je zaborava Boga. Ako naša prva briga nije Bog, tada se sve ostalo urušava. U korijenu svih kriza, antropoloških, političkih, društvenih, kulturnih, geopolitičkih, nalazi se zaborav Božjeg prvenstva.

[…]

U zaključku svoje knjige govorim o otrovu koji nas je sve zahvatio: fluidnom ateizmu. On se infiltrirao u sve, čak i u naše svećeničke govore. Sastoji se u prihvaćanju, uz vjeru, radikalno poganskog i svjetovnog načina razmišljanja ili življenja. A mi se zadovoljavamo tim neprirodnim suživotom! To pokazuje da je naša vjera postala fluidna i nedosljedna! Prva reforma koju treba napraviti je u našim srcima. Sastoji se u tome da više ne pravimo pakt s lažima. Vjera je i blago koje želimo braniti i snaga koja nam omogućuje da je branimo.

[…]

Vjerujem da smo na prekretnici crkvene povijesti. Da, Crkvi je potrebna duboka i radikalna reforma koja mora započeti sa svećenicima- reformom poimanja svećeničkog bivanja i načina na koji žive. Crkva je sveta sama po sebi. Ali sprječavamo da ta svetost zasja jer se ne može probiti kroz naše grijehe i ovozemaljske brige.

[…]

Učenje Benedikta XVI. je bilo prosvjetljujuće. Usudio se tek nedavno napisati da je kriza liturgije u središtu crkvene krize. Ako u liturgiji više ne stavljamo Boga u središte, onda ga ne stavljamo ni u središte Crkve. U slavljenju liturgije Crkva se vraća na svoje izvorište. Sav njezin razlog za postojanje je okrenuti se Bogu i usmjeriti pogled prema križu. Ako se to ne čini, onda sebe stavljamo u središte; te postaje beskorisna. Vjerujem da je gubitak usmjerenja, motrenja prema križu, u simboličnom smislu korijen crkvene krize. Ipak, Koncil je učio da je “liturgija uglavnom i prije svega štovanje božanskog veličanstva.” Napravili smo od toga posve ljudsko i egocentrično slavlje, prijateljsko okupljanje koje služi samopotvrđivanju .

 

Stoga se Koncil ne može osporiti, već ideologija koja je u godinama koje su uslijedile napala biskupije, župe, pastire i sjemeništa.

Mislili smo da je sveto zastarjela vrijednost. Pa ipak, to je apsolutna nužnost na našem putu prema Bogu. Želio bih citirati Romana Guardinija: “Pouzdanje u Boga; njegovu blizinu i sigurnost u njemu ostaju sitni i slabašni kada osobno poznavanje Božjeg veličanstva i strahopoštovanje pred Svetim nisu u protuteži”(Meditacije prije mise, 1936.).

 

U tom smislu, trivijalizacija oltara i svetog prostora koji ga okružuje, bili su duhovna katastrofa. Ako oltar više nije sveti prag iza kojega prebiva Bog, kako bismo pronašli radost kada mu se približavamo? Svijet koji ignorira sveto je jednoličan, ravan i tužan svijet. Opljačkavši našu liturgiju, razočarali smo svijet i snizili duše na sudbinu tužne žalosti.

[…]

Morali smo se izvući iz određene rubrike. Nažalost, zamijenjeno je lošim stvaralaštvom koje božanski rad pretvara u ljudsku stvarnost. Suvremeni tehnički mentalitet želio bi liturgiju svesti na djelotvorno pedagoško djelo. S tim ciljem želimo ceremonije učiniti radosnim, atraktivnim i prijateljskim (činom). Ali liturgija nema nikakvu pedagošku vrijednost osim u mjeri u kojoj je posve određena za slavljenje Boga i božansko štovanje i posvećenje ljudi.

 

Aktivno sudjelovanje podrazumijeva u ovoj perspektivi pronalazak u nama te svete opijenosti, onog radosnog straha koji nas utišava pred božanskim veličanstvom. Moramo odbiti iskušenje da ostanemo u ljudskom da bismo ušli u božansko.

 

U tom je smislu žalosno što svetišta naših crkava nisu mjesto rezervirano za božansko štovanje, što ulazimo u njih u svjetovnoj odjeći, da prijelaz s ljudskog na božansko nije označen arhitektonskom granicom.

[…]
P: Zašto smatrate da sve više i više mladih privlači tradicionalna liturgija / u izvanrednom obliku?

Ja to ne smatram. Ja to vidim; svjedok sam tome. I mladi ljudi su mi povjerili svoju apsolutnu sklonost ka izvanrednom obliku, s većim stupnjem obrazovanja i većim inzistiranjem na Božjem prvenstvu u središtu, tišini i značenju svete i božanske transcendencije. Ali, prije svega, kako razumjeti, kako ne biti iznenađen i duboko šokiran da je ono što je jučer bilo pravilo danas zabranjeno? Nije li istina da zabranu ili sumnju u izvanredni oblik može nadahnuti samo demon koji želi naše gušenje i duhovnu smrt?

[…]