Naslovnica Crkva Katolička Crkva ne radi pomake paradigme!

Katolička Crkva ne radi pomake paradigme!

649
0

Ovih dana, katolički mediji diljem svijeta komentiraju iznenađujuću konstataciju državnog tajnika, kardinala Pietra Parolina, o tome kako Crkva ulazi u vrijeme ‘nove paradigme’. Zato prenosimo sažetak komentara George Wiegela objavljenog u First Things. Ovaj katolički teolog, inače doista mainstream analitičar zbivanja u Svetoj Stolici, vidno je ogorčen trenutnim zbivanjima u Crkvi – a već sutra pripremamo mišljenje kardinal Müllera, koji također nije oduševljen ovakvim konstatacijama.

„Pomak paradigmi“ nastaje, kada anomalije ili nekonzistentnosti unutar postojeće paradigme i prateći nerješivi problemi unutar nje, zahtijevaju promjenu pogleda na našu realnost, promjenu naše percepcije, načina mišljenja i vrednovanja svijeta. Uzimajući u obzir nove činjenice i pretpostavke, kao i očekivanja, moramo transformirati naše teorije, pravila i standarde prakse – ostvariti nove uvide odnosno iskorake. Drugim riječima, moramo u konačnici kreirati novu paradigmu. Njome ćemo jasno morati moći riješiti do tada dio ili u idealnom slučaju sve do tada nerješive probleme.

Postoji li, odnosno, možemo li govoriti o “pomaku paradigme” u Crkvi?

Kao što je Crkva dugo vjerovala i podučavala, objava je završilo smrću posljednjeg Apostola. Stoga evolucija Crkvenog razumijevanja Evanđelja tijekom stoljeća nije stvar “pomaka paradigme”, rupture, radikalnih prekida i novih početaka, već pitanje o tome što teolozi nazivaju razvojem doktrine.
Zbog toga se čini nesretnim što je kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Svete Stolice, nedavno opisao Amoris Laetitia, apostolsku pobudnicu pape Franje o braku i obitelji, kao “pomak paradigme”.
Ali što god da je on možda mislio s tim, kardinal nije mogao označiti Amoris Laetitia kao “pomak paradigme” u smislu radikalnog prekida s prijašnjim katoličkim shvaćanjima. Jer katolička crkva ne radi “pomake paradigme” na takav način, a sam papa je inzistirao da Amoris Laetitia ne predlaže raskid s utvrđenim doktrinama Crkve o neraskidivosti braka i dostojanstvu primanja Svetu pričest.
Međutim, u tijeku i jest jedan oblik “pomaka u paradigme”, a to se vidi u prijemu Amorisa Laetitia u raznim mjesnim crkvama – i to je zloslutno. Pastoralna implementacija Amorisa Laetitia u recimo Malti, Njemačkoj i San Diegu je sasvim drugačija od onoga u Poljskoj, Phoenixu, Filadelfiji, Portsmouthu u Engleskoj ili Edmontonu u Kanadi. Zbog toga, Katolička crkva počinje nalikovati Anglikanskoj zajednici ( koja je sama proizvod traumatične „promjene paradigme” koja je Johna Fishera i Thomasa Morea koštala glave). Jer, u Anglikanskoj zajednici, ono što se vjeruje, slavi i prakticira u Engleskoj sasvim je različito od onoga što se vjeruje, slavi i prakticira u Nigeriji ili Ugandi.
Ovakva fragmentacija nije katolička. Katolicizam znači jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje i jedinstvo-što je također jedan od četiri prepoznatljiva obilježja Crkve. To jedinstvo znači da Crkva utjelovljuje načelo ne-proturječnosti, tako da težak grijeh na poljskoj strani rijeke Odre ne može biti izvor milosti na njemačkoj strani granice.
Nešto se danas lomi u katoličanstvu i neće se izliječiti govorima o paradigmatskim pomacima. U prvim stoljećima kršćanstva, biskupi su se iskreno sučeljavali i, kada je to bilo potrebno, bratski su ispravili jedni druge. Takva praksa je i danas važna, baš kao u danima Ciprijana i Augustina – da ne spominjemo Petra i Pavla.