Naslovnica Društvo Katolički način velikog resetiranja

Katolički način velikog resetiranja

624
0

Prije jednog stoljeća Crkva je predložila vlastitu verziju Velikog resetiranja, ukorijenjenu u katoličkom socijalnom učenju. Ali velik dio ovoga učenja je zaboravljen, zanemaren ili čak pogrešno predstavljen.

Katoličko socijalno učenje je nazvano „najbolje čuvanom tajnom Crkve“, i to s razlogom. Dvije temeljne enciklike (Rerum Novarum [RV] pape Lava XIII. i Quadragesimo Anno [QA] pape Pia XI.), druge enciklike na teme socijalnog nauka, Katekizam Katoličke crkve (KKC) i Kompendij socijalnog nauka Crkve pružaju prikaz cjelovite vizije društva. Osim toga, imamo i spise onih koji su razvili teologiju socijalnog nauka Crkve, kao i onih koji su bili ključni u sastavljanju enciklika. Papa Lav XIII. se oslanjao na o. Luigija Taparellija i o. Mattea Liberatorea; dok je Papa Pio XI zatražio o. Oswalda von Nell-Breuninga da napiše početni nacrt Quadragesima Anno; o. Nell-Breuning i njegov kolega, o. Joseph Husslein, su napisali duge knjige s komentarima o enciklikama.

Sve zajedno, vrlo jasno predstavlja osnovne ideje katoličkog socijalnog učenja. Ipak, velik dio ovoga učenja je zaboravljen, zanemaren ili čak pogrešno predstavljen.

Čak je i pojam „socijalna pravde“ redefiniran tako da nema gotovo nikakve sličnosti s crkvenim učenjem. Srećom, autori kao što su Michael Novak i Paul Adams, kao i Thomas Behr, su napravili korekcije nepravovjernim definicijama. U autentičnom katoličanstvu, pravednost je jedna od četiri kardinalne kreposti (ostale su razboritost, hrabrost i umjerenost) i daju se svakome (KKC 1803, 1807). To nema apsolutno nikakve veze s vladinom preraspodjelom bogatstva ili ravnopravnim prihodima. Ukorijenjeno je u Svetom pismu koje otkriva da nas je Bog stvorio da budemo na njegovu sliku i priliku (usp. Post 1, 26-27). Bog je dobar i pozvani smo biti poput Boga, dakle pozvani smo biti dobri živeći kreposnim životom (usp. KKC, 1803).

Katekizam kaže da kreposti usmjeravaju čovjeka da „teži prema dobru i za nj se konkretnim činom opredjeljuje“ (KKC, 1803). To mora biti učinjeno sa slobodnom voljom. Vlada to ne može naložiti jer prisila eliminira slobodnu volju.

Socijalna pravda predstavlja ideju općeg dobra, koje je „skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama ili pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva“ (Kompendij 164; KKC 1905-1912 ). To uključuje napredak volje drugih jer su stvoreni na Božju sliku. U konačnici, to pomaže drugima da dođu do neba.

Srednjovjekovna Europa je razvila institucije koje podržavaju opće dobro. Odgovornost za dobrobit feuda je snosio gospodar. Seljaci i ostali pučani su zajednički radili za dobrobit lokalne zajednice. Redovničke zajednice su podržavale okolne zajednice svojim aktivnostima. Iako je bilo mnogo problema, ljudi su znali da imaju obveze za dobrobit drugih.

Francuska revolucija je započela proces uklanjanja tih institucija u Europi. Ukinute su dobrotvorne organizacije poput katoličkih bolnica, obrazovnih institucija i institucija za siromašne. Cehovi su bili zabranjeni. Uništavanje te socijalne potpore je ostavilo seljake i radnike bez zemlje i obrane protiv moćnijih. Papa Pio XI. je komentirao da su „nakon rušenja i skoro izumiranja toga bogatog društvenog života koji je nekoć bio visoko razvijen kroz udruge raznih vrsta, ostali samo pojedinci i država“ (QA, 78). To je katolicima predstavljalo praktični izazov jer institucije koje su do tada pružale način na koji ljudi djeluju po krepostima su bile nestale.

Kao odgovor, o. Luigi Taparelli je skovao pojam „socijalne pravde“ kako bi naglasio potrebu socijalnih struktura koje će nam pomoći da živimo taj poziv, a njegova je definicija bila (i jest) prihvaćena od strane Crkve (usp. Compendium, 201; Divini Redemptoris, 51). Socijalna pravda je zapravo djelovanje u civilnom društvu na način koji dovodi do napretka drugih. Stoga rješenje ekonomske nepravde nije u preraspodjeli dobara i privilegija, već u „kršćanskoj reformi morala“ (QA, 15, 97).

Socijalna pravda je usmjerenje postojećih vrlina prema općem dobru. Birač koji se oslanja na razboritost pri odlučivanju za koga će glasati ili vojnik koji pokazuje snagu u obrani svoje zemlje prakticira socijalnu pravdu.

Kako osoba može stvoriti društvene uvjete za napredak drugih kada osim državnih organizacija nema ničega drugog? O. Taparelli je tvrdio da su za popunjavanje ove društvene rupe potrebne organizacije ili udruge koje posreduju. Sa socijalnom pravdom je usko povezana i pridružena joj je supsidijarnost, načelo da se donošenje odluka treba donositi na najnižoj mogućoj razini uz potporu viših razina samo ako je potrebno (QA, 79). Udruženja pružaju sredstva ljudima da čine dobro i izgrađuju karakter vrlinama. Uz to, zdrav razum govori nam da oni koje odluke najviše pogađaju najbolje poznaju vlastite situacije i sposobni su se za sebe najbolje zalagati, što dovodi do boljih odluka. Socijalna pravda, supsidijarnost i udruženja su sredstva putem kojih ljudi djeluju pravednije za opće dobro (Kompendij 160-162).

Papa Lav XIII. je primijenio Taparellijeve ideju o udruženjima kod problema siromašnih koji rade i pozvao je na raznolikost organizacija (enciklika Rerum Novarum, 56). Pored udruženja radnika, naveo je i „društva za uzajamnu pomoć; razne dobronamjerne zaklade koje su osnovale privatne osobe kako bi osigurale potrebe radnika i njihovih udovica ili siročadi u slučaju iznenadnih nesreća, bolesti ili u slučaju smrti; i institucija za dobrobit dječaka i djevojčica, mladeži i onih starijih“(Rerum Novarum, 48, 49).

U Sjedinjenim Američkim Državama su viđene mnoge udruge, koje su bile slične onima što ih je Papa spomenuo. Tijekom 1830-ih o njima je pisao Alexis de Tocqueville. David Beito je dokumentirao ulogu bratskih i dobrotvornih društava u velikom dijelu naše povijesti. Vidjeli smo rast organizacija poput Rotary Clubs, Ancien Order of Hibernians i Knights of Columbus (Kolumbovi vitezovi). Drugi su osnovali YMCA (Kršćansko udruženje za mlade muškarce), knjižnice, fakultete, sindikate i bolnice. Mnoga od navedenih udruženja za cilj su imala razvijanje kreposti njihovih članova. Dvije europske inicijative koje su posebno impresionirale papu Lava XIII. su bile Društvo katoličkih radnika i Udruženje radnika tekstilne tvrtke Harmel (vidi Rerum Novarum, 55).

Uz to, enciklike pružaju detaljne opise kako supsidijarnost funkcionira u stvarnom svijetu. Na primjer, na temu plaća, papa Pio XI. piše o tome da ako poslodavci ne budu mogli platiti odgovarajuću naknadu, onda „socijalna pravda zahtijeva uvođenje promjena što je prije moguće tako da plaća bude osigurana svakom radniku” (Quadragesimo Anno, 71). S obzirom na naglasak enciklike na udruženja, izraz „uvesti promjene”“ se ne odnosi se na vladino djelovanje. Zapravo, Pio XI. izričito isključuje uplitanje vlade jer u ovoj situaciji „i radnici i poslodavci zajedničkom snagom i savjetom nastoje prevladati poteškoće i prepreke te pustiti da im u nekim dijelovima mudre odluke javne vlasti pomogne u tako spasonosnom poslu“ (vidi Quadragesimo Anno, 73). Vlada se treba uključiti kada sve drugo zakaže, pa čak i tada u sporednoj ulozi pružajući potporu.

Općenitije, katolički prijedlog po pitanju siromašnih koji rade na osiguravanju dovoljnih prihoda za ušteđevinu i posjedovanje imovine (vidi Rerum Novarum, 5, 46). Bogatstvo pruža zaštitu i smanjuje ovisnost o državi (Rerum Novarum, 37). To također stvara ravnomjerniju raspodjelu bogatstva i moći (budući da vlast (ili moć) dolazi s bogatstvom), manje nemira i snažno društvo (Rerum Novarum, 47). Ukratko, prijedlog je osnivanje udruženja koje će pomoći radnicima da postanu kapitalisti.

Mnogi su prihvatili poziv pape Lava XIII. (vidi Quadragesimo Anno, 31). Francuzi su stvorili kompenzacijske fondove, koji su bili zapravo neovisne organizacije koje primaju doprinose poslodavaca (za radnike). Dopunjavali su prihode onih s uzdržavanom djecom, osiguravali potrebe majki i medicinsku njegu te pružali pomoć ostarjelima. Također su posjećivali domove ne samo kako bi provjerili i potvrdili potrebe već i ponudili razne oblike pomoći. Prvi fondovi su otvoreni 1916. godine i proširili se tako brzo da je do 1924. godine 1,1 milijun radnika iz 9.300 ustanova bilo pokriveno iz 151 fonda. Tijekom dvadesetih godina slični fondovi su se pojavili u mnogim drugim zemljama.

Koncepti socijalne pravde, supsidijarnosti i katoličkih udruženja i dalje je dio nauka Crkve (KKC 1882; Kompendij 151, 185-187; Centesimus Annus 7, 48; Laborem Exercens 20; Caritas In Veritate, 25; Laudato Si ‘, 157). Na žalost, u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i u Europi, katolički prijedlog je bio okončan i uklonjen iz javnog života.

Izazovi s kojima su se suočili pape Lav XIII. i Pio XI. – globalističke kompanije i vlade koje guše tradicionalne društvene institucije, socijalizam, napadi na Crkvu i obitelj, materijalizam – su i dalje među nama. Prije jednog stoljeća Crkva je predložila vlastitu verziju Velikog resetiranja. Zapravo, enciklika pape Pija XI je službeno naslovljena „O obnovi društvenog poretka“. Nije slučajno, da Hussleinova knjiga, koju je odobrio Pio XI., nosi naslov „Kršćanski društveni manifest” s očitim referencama na komunistički prijedlog.

Katoličko veliko resetiranje se temelji na ljudskoj osobi. U želji da drugima bude dobro, moramo prvo znati i razumjeti drugu osobu. Na taj način učimo o sebi i razvijamo suosjećanje i osjećaj svrhe u životu. Sudjelovanjem u udrugama njegujemo vještine vođenja, suradnje, inicijative i kreativnosti, što je dobro za život u demokraciji. To također pruža sposobnost konstruktivnog činjenja dobra i, stoga, uklanja priziv radikalizma. Kroz udruženja marginalizirani istinski sudjeluju u aktivnostima društva. Jedan od najboljih načina da se zaštiti dostojanstvo ljudi jest da imaju izravno pravo glasa u pitanjima koja ih pogađaju.

Što je još važnije, ovaj katolički prijedlog za „izgradnju boljeg društva“ približava nas još više božanskom blaženstvu (v. KKC, 1803). Supsidijarnost lišena blažene vizije, milosnog života i potrebe za evangelizacijom svodi se na varijantu konzervativne ideologije. Mnogi danas povezuju supsidijarnost s „malo je lijepo“ ili federalizmom. Moramo povratiti dar koji nam je dala Crkva i pobrinuti se da to više ne bude tajna.

Theodore Misiak