Naslovnica Društvo Koliko je staro normalno zapravo bilo “normalno”?

Koliko je staro normalno zapravo bilo “normalno”?

461
0

Koliko god sam se već zasitio histerije oko COVID-a, kad god čujem da netko zahtijeva znati kada će se stvari napokon vratiti u normalu, ne mogu si pomoći, a da ne postavim ono što mi se čini samorazumljivim sljedećim pitanjem: Što točno mislimo pod pojmom “normalno?

‘Važno je izravnati krivulju.’ Radio, televizija i internet bombardirali su nas s ovom porukom na početku drame vezane uz koronavirus početkom 2020.

Ta mala mantra je, naravno, davno otpala. U međuvremenu su nam držali predavanje o zlim ljudima koji odbijaju nositi maske, zatvarali crkve pa čak i sprovode za naše voljene ograničavali ili onemogućavali zbog opasnost za javno zdravlje.

Gotovo od samog početka, one rijetke duše koje bi naglasile skromne, zdravorazumske protumjere protiv epidemije su se našle pred zidom apokaliptičnog širenja straha i mesijanske retorike o spasonosnoj snazi “znanosti”.

Međutim, koliko god sam se već zasitio histerije oko COVID-a, kad god čujem da netko zahtijeva znati kada će se stvari napokon vratiti u normalu, ne mogu si pomoći, a da ne postavim ono što mi se čini samorazumljivim sljedećim pitanjem: Što točno mislimo pod pojmom “normalno?” Za početak, koliko su stvari u našem društvo i prije bile “normalne”?

Prvi i najočitiji dokaz da postoji nenormalno društvo je onaj u kojem se majke često odlučuju za ubojstvo vlastite djece. Ipak, čini mi se važnim da si priznamo kako je pobačaj samo najočitiji simptom sveprisutnije osnovne bolesti. Ne primjer, samo oni koji su imali glavu u pijesku mogu se nadati da će se naši starački domovi vratiti u “normalu”. Čak su i mnoga drevna poganska društva bila dovoljno zdrava da starije prepoznaju kao nezamjenjiva, živa spremišta iskustva. Prosvijetljeni zapadni svijet starije gleda jednako kao i djecu – kao obaveze, prepreke koje ometaju mahnitu potragu za srećom putem masovne potrošnje.

Samo da budem jasan, ništa od ovoga nije namijenjeno stigmatizaciji onih koji iz bilo kojeg razloga nisu u stanju brinuti se za bolesne ili ostarjele članove obitelji. Poanta nije u donošenju opsežnih presuda o svakoj jedinstvenoj situaciji, već u prepoznavanju da je većina onoga što se u našem životu podrazumijeva kao normalno je sve osim – normalno, i to prije vremena pojave koronavirusa. Čujemo kako škole moraju ostati otvorene, ne radi obrazovanja, već zato što mnoga djeca dolaze iz domova samohranih majki ili iz domaćinstava u kojima majka mora raditi, pa ako zatvore škole, kažu da im djecu nema tko čuvati. Isto tako, protivno je obiteljskim vrijednostima ograničiti putovanja, jer tada sva djeca odnosno braća i sestre koji su se raštrkali po zemlji ne mogu prijeći granice kako bi se povremeno okupili s obitelji.

Dok ne budemo mogli preispitati neke neizgovorene premise u prethodnim argumentima, ostat ćemo izgubljeni narod.

Štoviše, takozvani lockdown je doista nešto normalno, čak je i pod pravim okolnostima vrlo koristan. Oni koji su previše uvučeni u ideologiju demokratskog kapitalizma mogu ga smatrati neugodnim, ali ako pogledamo nekoliko desetljeća u prošlost, otkrit ćemo da je gotovo svako manje mjesto – pa čak i neki dijelovi gradova – prolazio kroz cjelodnevni, intenzivni lockdown jednom tjedno. Doslovno, svaki tjedan. I neka se naglasi da to nije bilo pod nekom komunističkom diktaturom, već u većem dijelu zapadnog svijeta. Nekada je bio običaj da se svaki sedmi dan obitelji okupe, da se cestovni promet smanji na ekonomski neproduktivne i neučinkovite kapljice, da se tvrtke zatvore, da se javni uredi zatvore, da knjižnice zaključavaju vrata, a sportski događaji odgađaju.

Međutim, postojala je jedna velika razlika između starog tjednog zatvaranja i ovog novog: tijekom tadašnjih zaključavanja, crkve su ostale otvorene. Sve ovo možemo usporediti s „normalnim“ u 2019. godini, za koju se čini da je odlazak u crkvu bio samo jedna opcija među mnogima, a život u cjelini bio je oblikovan kao da smo u New Yorku: radi, radi i radi, 24 sata na dan, sedam dana u tjednu.

Ekstremna sloboda uvijek dovodi do ekstremnog ropstva; tako nam govori Platon (Republika, knjiga VIII. 564a). Gledajući stanje naše trenutne kulture i morala, teško bismo došli do misli koja više straši od ove.
Izvor