Naslovnica Crkva Koliko živimo kao Isusovi učenici ovisi o našem unutarnjem stavu…

Koliko živimo kao Isusovi učenici ovisi o našem unutarnjem stavu…

308
0

Pravi Isusov učenik mora u svemu polaziti od Učitelja da ne bi upao u zaslijepljenu umišljenost. Zato nam Gospodine na početku današnje prispodobe postavlja pitanje: „Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?“ (Lk 6, 39).

1. čitanje – Sir 27, 5-8
Lončareve posude peć iskušava, a čovjeka njegov govor. (Sir 27, 5)

GOVOR JE OSNOVNI KRITERIJ ZA PROCJENU OSOBE. Trebali bismo paziti na svoje riječi, ako želimo ubirati zdrave plodove. Naše razmišljanje i naši osjećaji ovisit će o sadržaju riječi kojima se hranimo.

2. čitanje – 1 Kor 15, 54-58

Posljednja dva tjedna slušali smo Pavlov govor o stvarnosti uskrsnuća za sve nas i o obvezi naše vjere u uskrsnuće, čemu nam je polazište i uporište Kristovo uskrsnuće.

U tom kontekstu danas imamo zaključak toga tumačenja o uskrsnuću mrtvih, koji je svojevrsni himan izvojevane pobjede nad grijehom i smrću koju imamo po Isusu Kristu.

Pobjeda iskapi smrt. Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj? (1 Kor 15, 55)

Budući da je smrt ušla u svijet po grijehu (vidi Rim 5, 12), sad se događa da taj otrov zmije više ne može nauditi onima koji su u Kristu.

U tom smislu: … hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! (1 Kor 15, 57). Zahtjevnost kršćanskog života nije uzaludna zbog Kristove pobjede.

Evanđelje – Lk 6, 39-45

Danas završavamo Isusovu pouku koju smo započeli u ovom poglavlju prije dva tjedna s njegovim govorom na ravnu. Prije dva tjedna slušali smo „Blago vama siromasi…“ i „Jao vama bogataši…“, prošle nedjelje slušali smo „Ljubite svoje neprijatelje…“.

Današnju nam pouku Isus prenosi kroz prispodobu.

Prispodobe Isusu služe da čovjek može lakše razumjeti Božju poruku, te da lakše sadržaj te poruke primjeni na sebe. Također, posebnošću njezinog stila privlači se pozornost slušatelja, te on može lakše zapamtiti poruku.

Budući da je čovjek po prirodi znatiželjan, a znatiželja ga često odvede u krivo, ovdje se ona usmjerava na koristan i oslobađajući sadržaj.

Ovdje nam Isus želi svratiti pozornost na ono što nam priječi napredak i duhovni rast, a to je sklonost uočavanja slabosti i grijeha drugih osoba, dok se istovremeno ne vide svoje vlastite.

Zato Isus započinje riječima: „Može li slijepac slijepca voditi? …“
U ovom slučaju slijepac je čovjek koji je stalno okrenut traženju tuđih mana i ispravljanju tuđih pogrešaka, dok je istovremeno posve slijep za svoje vlastite.

Može li dakle takav čovjek onoga drugoga dovesti na pravi put i pomoći mu da se oslobodi onog svog grijeha? Naravno da ne može, jer će se dogoditi da će onoga i sebe odvesti u jamu propasti.

Isus želi najprije svoje učenike poučiti da bi oni sami mogli druge poučavati. Učenik koji poželi biti učitelj prije nego je sam poučen bit će zaslijepljen sobom samim…

Isus upućuje današnju pouku ponajprije svojim učenicima, koji to postaju tek onda kad dopuste da im oči otvori Isusov nauk. U tom smislu: Nije učenik nad učiteljem. (Lk 6, 40).

Ako bi netko u svojoj umišljenosti i drskosti mislio kako on može modernizirati i prilagoditi Isusov nauk mentalitetu svijeta u kojem živimo, taj bi se onda postavljao iznad jedinog Učitelja (Isusa).

U tom slučaju imali bismo slijepca (lažnog učitelja), koji bi neke zaveo i učinio ih također slijepima… Tek onaj koji dopusti da bude poučen Isusovim naukom sposoban je poučavati druge.

ČIŠĆENJE NAŠIH OČIJU SE DOGAĐA PO RIJEČI BOŽJOJ…

Ništa ne čudi da ljudima ide teško iskrenost, jer prema istraživanju najčitanija stranica koju ljudi svakodnevno čitaju kao svoje životno štivo je stranica horoskopa, zatim ono vezano za tuđe grijehe i crna kronika… Kakav onda možemo očekivati pristup drugim ljudima nakon takvog štiva, nakon takvog napajanja srca?

Ako je na Tv-u najgledanije ono što je vezano uz javno izrugivanje drugih, kakvo će biti stanje naše duše? Kako ćemo moći, pored toliko toga natiskanog u naše srce, imati ispravan pogled na druge, a kamoli imati vremena vidjeti vlastite grijehe u ispravnom svjetlu?!

„Više buke napravi stablo koje padne, nego li čitava šuma koja raste“, ali od ljepote šume se živi. Da bismo vidjeli šumu ne smijemo se zadržati na buci.

Ono loše nekako (na žalost) uvijek više privlači nego ono dobro. Tako je i kad su u pitanju dobre ili loše strane osobe, uvijek nas više privlači čitati one loše vijesti.

S čime smo više zabavljeni to nas i više privlači, a redovito je to tuđi grijeh, tuđi problem, tuđa nevolja. Postati svjestan dobra uvijek je teže nego li postati svjestan zla.

Ipak, bez rješenja zla ne može doći do izražaja ono dobro, ne možemo se riješiti vlastite sljepoće i ne možemo postati bolji, Božji… A da bismo to mogli moramo se najprije riješiti onoga zla u nama samima, koje nam priječi prije svega vidjeti ono dobro u drugome.

Isus nas zato poziva na uklanjanje onih zapreka u ispravnom gledanju i rasuđivanju (brvna u našem vlastitom oku)… Da bismo mogli voditi druge ispravnim smjerom moramo najprije ukloniti ono što nas same zasljepljuje…

Isus nas želi poučiti kako moramo najprije biti njegovi učenici, slušati njegovu riječ, njegovu pouku, da bismo mogli ispravno druge poučiti….

ISPRAVNA RIJEČ OVISI O ONOM SADRŽAJU KOJI SVAKODNEVNO MEĐU PRVIMA „POPIJEMO“…

„Vola se drži za rogove, a čovjeka za riječ“, kaže narodna mudrost. Ako se čovjek ne drži riječi, ako se ne drži dogovora, što možemo zaključiti o tom čovjeku?

TVOJE RIJEČI NOSE SVOJE PLODOVE… i govor otkriva stanje ljudskog srca.

Neki samo slušaju sebe ili se drže onoga „rekla kazala“, zato uvijek nose krive zaključke i krive sudove (i neprestano žive u osudi). Takvi nikad ne napreduju, i njihovo je stanje nepromjenjivo (nepopravljivo)…

Stanje probave ovisi o tome što jedemo, a stanje duše o tome što slušamo, čije savjete slijedimo… Ono postaješ što govoriš i učinak na čovjeka imaju one riječi koje sluša…

Ako shvatimo kako riječi imaju povratni učinak pazit ćemo što govorimo i kakve sudove donosimo: „ako pljujemo uz vjetar vrati nam se u lice“…

PROCJENA SVEGA MORA KRENUTI OD SAGLEDAVANJA NAS SAMIH…

Isus nas uči da procjena svega mora polaziti od našeg pročišćenog nutarnjeg stava. Mora se dakle najprije promijeniti naš nutarnji stav, odnosno osloboditi se krivih sudova. Morali bismo dakle prije svega biti „zabavljeni“ našim vlastitim grijesima, da bismo mogli pomoći drugima oko njihovih grijeha…

Mentalitet svijeta, ako ga slušamo, uči nas da se po cijele dane bavimo tuđim grijesima, ali ne s ciljem da nađemo rješenje, nego da se zadržimo u stanju osude.

„Ta iz oblija srca usta govore“ (Lk 6, 45).

Dakle, govorimo o onome što nam je u srcu… Ako slijedimo logiku evanđelja, tada naš stav prema drugima mora polaziti od šanse, jer ljudi često postaju upravo onakvi kakav stav zauzmemo prema njima.

Vi ne možete pomoći drugima s njihovim grijesima, ako ste slijepi s vlastitim. Rađe budi slijep za pogreške drugih dok nisi iskorijenio vlastite.

Sjećam se jednom prilikom kako sam promatrao oca dok je s užitkom motao duhan (tzv. škiju), i baš spremajući se pripaliti primijeti on to, pa će mi: „Vidiš sine, ako ti budeš želio pušiti, tata ti neće braniti, jer i ja pušim.

Samo neka znaš, ovo što tata radi nije dobro. I volio bih da nikad nisam stekao ovu ružnu naviku.“ To njegovo priznanje me je toliko razoružalo da više nikada nisam poželio niti probati, a kamo li da bih aktivno pušio.

Očevo iskreno priznanje svoga „brvna“ o pušenju uklonilo je za čitav život onaj trun koji se upravo bio začeo u mom oku. A da se on tada poveo onom redovitom reakcijom zabrane nečega što sam nije uspijevao pokazati svojim primjerom, tada bi se dogodilo baš suprotno.

Iskrenost o sebi pomaže i drugome da se oslobodi onoga nečega. Pa i opravdanje drugoga i promatranje drugoga bez osude, ili još bolje, naučiti prije svega vidjeti u drugome ono dobro pomoći će da se Božja milost probije i donese mu rasvjetljenje.

KOLIKO ŽIVIMO KAO ISUSOVI UČENICI OVISI O NAŠEM UNUTARNJEM STAVU…

Mi ne možemo pomoći drugima ako nismo najprije Isusovi učenici… Jedan unuk je toliko volio svog djeda da uopće nije zamjećivao njegove mane.

Uvijek kad bi djed došao s posla trčao bi prema njemu u zagrljaj i stalno bi mu govorio: „Oh, ja imam najboljeg djeda, na svijetu. Tvoji radnici djede mora da su jako sretni što rade kod tebe.“

Stvarnost je pak bila posve drugačija. Djed je bio jako grub prema radnicima i često bi ih kažnjavao smanjivanjem plaće. Međutim, upravo ono unukovo neprestano ponavljanje s vremenom je utjecalo na djeda i unukov glas je uspio doprijeti do djedova srca.

Djed je progledao i promijenio se, zaista je promijenio svoj stav prema radnicima, i počeo im povećavati plaće, nagrađujući na kraju prema učinku one koji su zaista pokazivali više truda.

NAŠE RIJEČI I NUTARNJI STAV SU POKAZATELJ STANJA NAŠE DUŠE I NAŠE VJERE.

Tako, naša vjera počiva na našim riječima i nutarnjem stavu… Možeš dakle pomoći drugima tek kad promijeniš vlastiti pogled, a to je zapravo vlastiti nutarnji stav…

Sa stranice dominikanci.hr