Naslovnica Društvo Komunističko – đavolska zavjera

Komunističko – đavolska zavjera

791
0

Stojeći pred Pilatom, Isus je obznanio: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde“ (Iv 18,36). U ovom životu imamo slobodu ustoličiti kraljeve koji će vladati nama. Ali kakvog ćemo kralja okruniti?

U ranim 80-ima sovjetski prebjeg upozorio je američku javnost na komunističku propagandu (agitprop) i revolucionarne tehnike. Na temelju iskustva u KGB-u, Jurij Bezmenov opisao je sovjetsku zavjeru za potkopavanje i osvajanje Sjedinjenih Američkih Država, te u konačnici svijeta. Neću pogriješiti ako kažem da je to đavolska paralela napada. Nazovimo to „komunističko-đavolskom zavjerom“.

Iako bi bilo pogrešno pripisivati previše moći ljudskim sredstvima i utjecaju u borbi između dobra i zla, prebjeg je pružio vrijednu uslugu razotkrivanjem demonskih planova borbe, stvorenima da nas obeshrabre i potkopaju. Đavao nije uspio u kušnji Isusa (usp. Mt 4,9). Dakle, napad na članove mističnog tijela Kristova jedina je njegova gorka prilika.

Ovdje je ažurirana verzija subverzijskih procesa kojima je ovladala sovjetska obavještajna služba:

Demoralizacija
Proces moralnog pada ili demoralizacije događa se tijekom mnogih godina. Tijekom ove faze mediji i obrazovane institucije manipuliraju i potkopavaju moralne vrijednosti te integritet zemlje. Percepcija zamjenjuje činjenice, a percepcija postaje stvarnost. Ismijavanje „starih načina“ vrijedno je oružje u propagandnom arsenalu. Kako mlađe generacije prihvaćaju iluzorna obećanja sekularizma i marksizma – koji postaju zamjena za Božja obećanja – utjecaj starijih generacija polako opada.

Nove generacije hvataju se poluga društvene i političke moći. Stoga se široko prihvaćanje ateističke ideologije usađuje u demografiju i institucije. Kako roditelji i druge zakonite vlasti gube moralni položaj, moć centralizirane vlade ih zamjenjuje. Vladini programi stvaraju nezasitni apetit za pravima koja se kreću od potrošačke robe i povlastica do svakakvih oblika seksualnih životnih praksi.

Destabilizacija

Kada je demoralizacija široko uspostavljena, tradicionalni moral više ne sputava neposlušne strasti. Obrazovne strukture potiču i podržavaju narkotičan oblik užitka. Ubrzava se postupak zamjene individualne slobode i odgovornosti novim uređenjem centralizirane moći. Masovni vladini programi i propisi sada ulaze u živote svih, prožimajući društvo, uključujući crkve i sinagoge.

Ovisni o vladi, mediji i sveučilišta smatraju situaciju normalnom. Ne pridonose neslaganju. Oni koji prosvjeduju zbog zadiranja u individualnu slobodu, odgovornost i tradicionalni moral plaćaju visoku cijenu. (Pitajte sve mlade praktične katolike na fakultetima!) Mladi riskiraju ekonomsku i socijalnu kaznu te protjerivanje iz uglednih krugova.

U svibnju 2020., papa emeritus Benedikt XVI. je izrekao: „Prije sto godina bilo bi čak apsurdno pomisliti o homoseksualnoj ženidbi, a kamoli govoriti. Danas su oni koji se tome protive socijalno izopćeni. Isto vrijedi za pobačaj i proizvodnju ljudi u laboratoriju. Moderno društvo formulira anti-kršćansko vjerovanje tako da one koji se tome protive kažnjava društvenom ekskomunikacijom“.

Kriza

Demoralizirana i destabilizirana nacija lako ulazi u nestabilnu fazu krize. Kriza je kratkog vijeka i uključuje revolucionarnu promjenu moći. Može imati razne oblike, ali u svakom slučaju predstavlja katastrofalni događaj koji prevlada i razdijeli zemlju, uvodeći paniku među građane. Takav je bio obrazac francuske, ruske, kineske i kubanske revolucije (s nekoliko primjera „arapskog proljeća“ na Bliskom istoku posljednjih godina). Za Amerikance bi kriza zahtijevala zaobilaženje Ustava silom – koristeći nasilje po potrebi – uništavajući kontrolu i ravnotežu ustavne republike.

Normalizacija

Posljednja faza dolazi kada pučanstvo kao rezultat iscrpljenosti i tiranije odustane i počne prihvaćati revoluciju. Kombinacija ugnjetavajuće državne uprave i prijetnje terorom (ekonomskim ili političkim) baca stanovništvo na koljena. Pojava mira i sigurnosti prikriva gorčinu tiranije.

Nije slučajnost da vrag isto tako koristi ove četiri faze – demoralizaciju, destabilizaciju, krizu i normalizaciju – kako bi napao Crkvu i upropastio duše.

Tijekom procesa demoralizacije napadaju se moralne vrijednosti i integritet tradicionalnog crkvenog nauka. Božja objava poznata u Crkvi stoljećima, postaje nebitna. Ono što mi doživljavamo kao dobro, postaje naša nova stvarnost prema drevnoj kušnji: „…i vi ćete biti kao Bog koji razlučuju dobro i zlo“ (Post 3,5).

Obrasci praktičnog ateizma i potrage za užitkom ugrađuju se u naša očekivanja. Čak „crkvenjaci“ zahtijevaju da Crkva pristane na takve nezasitne apetite. Liturgija postaje igralište za zabavu, a ne bogoslužje. Propovijedanje Deset zapovijedi – prestrogo za suvremene uši – ustupa mjesto zapovijedima terapijske pop psihologije. Bolje šutjeti nego riskirati socijalnu ekskomunikaciju kršeći anti-kršćansko svjetovno vjerovanje.

Svrha vraga je zamijeniti sakramentalni i crkveni život novim strukturama centralizirane moći, s crkvenim učenjima predstavljenim kao pukim izjavama o politici, odgovornima za kulturne promjene. Crkveni službenici – čak i na visokim razinama hijerarhije – neće tolerirati neslaganje s vlastitim radikalnim odstupanjima od tradicionalnog učenja i zahtijevat će poštivanje ili barem šutnju.

Demoralizirana i destabilizirana Crkva može ući u nasilnu fazu krize. U ovoj posljednjoj drami, iscrpljeno pučanstvo pristaje i počinje prihvaćati revoluciju u miru s herezom i otpadništvom. Ali ne može biti stvarnog mira pod vlašću tiranije i nepravde.

Kao i kod KGB-ovih taktika, Sotona bi radije maskirao svoje zle namjere i metode. Jednom kada budemo izloženi, natjerao bi nas da vjerujemo da je proces neizbježan. Sotona uživa u našem obeshrabrivanju, ali on nije u stanju razumjeti sakramentalne milosti koje nam Isus dodjeljuje.

Kada god obnovimo krsna obećanja, odričemo se Sotone i svih njegovih djela i praznih obećanja. Svakom misom štujemo Krista Kralja i njegov pobjedonosni križ. Tako se s obnovljenom snagom čvrsto držimo odrednica vjere koje vode naš život prema Isusu, jer imamo povjerenja u njegovo obećanje: „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33)

Mi smo kršteni, krizmani i članovi smo mističnog Kristova tijela. Posudit ću holivudski klišej: oni nemaju pojma s kime imaju posla!

Vlč. Jerry Pokorsky

Izvor