Naslovnica Crkva Kriza Crkve u zapadnom svijetu zapravo je kriza vjere

Kriza Crkve u zapadnom svijetu zapravo je kriza vjere

633
0

Tijekom svog posljednjeg putovanja u Njemačku, u Freiburgu u Breisgau, 24. i 25. rujna 2011., papa Benedikt XVI. održao je dva govora njemačkim biskupima, svećenicima i vođama laičkih udruga. Izvještaji su u to vrijeme pokazali da ih publika nije dobro primila. Međutim, iz perspektive današnje krize, oni su se pokazali proročki.

Benedikt XVI. je bio uvjeren da je kriza Crkve u zapadnom svijetu zapravo kriza vjere, a to je posebno istaknuo na apostolskom putovanju u Njemačkoj: vrijeme je da se ostvari istinsko odvajanje od svijeta, da se iz Crkve hrabro ukloni sve svjetovno. Ovdje donosimo neke dijelove tog govora upućenog prije svega njemačkoj Crkvi, ali i svima nama:

“Živimo u vrijeme koje je široko obilježeno subliminalnim relativizmom koji prodire u svako područje života. Ponekad ovaj relativizam postaje agresivan kada je usmjeren protiv onih koji tvrde da znaju gdje se nalazi istina ili smisao života.”

“Uočavamo da ovaj relativizam sve više i više utječe na ljudske odnose i društvo. To se, između ostalog, odražava u neslaganju i fragmentaciji života mnogih ljudi i u pretjeranom individualizmu. Mnogi se više ne čine sposobnim za bilo koji oblik samoodricanja ili žrtvovanja za druge. Čak je i altruistička predanost općem dobru, u društvenoj i kulturnoj sferi ili u ime potrebitih, u opadanju. Drugi su pak nesposobni samostalno se obvezati na jednog partnera. Današnji ljudi teško mogu naći hrabrosti i obećati vjernost za čitav život; hrabrost da donesu odluku i kažu: sada ti posve pripadam ili se čvrsto držati vjernosti i istine te iskreno tražiti rješenje za svoje probleme.”

“Crkva u Njemačkoj vrhunski je organizirana. Ali iza struktura, postoji li i odgovarajuća duhovna snaga, snaga vjere u živoga Boga? Moramo iskreno priznati da imamo više nego dovoljno što se tiče strukturalnog djela, ali ne i dovoljno djela koji dolazi od Duha. Ja bih dodao: stvarna kriza s kojom se suočava Crkva u zapadnom svijetu kriza je vjere. Ako ne nađemo način iskrene obnove naše vjere, sve će strukturne reforme ostati neučinkovite.”

“Ako se Crkva, po riječima pape Pavla VI., sada bori kako bi se “oblikovala po Kristovom idealu”, to znači da može samo rezultirati u njegovim djelovanjem i razmišljanjem sasvim drugačije od svijeta koji ga okružuje, ali na što ipak nastoji utjecati”. (Ecclesiam Suam, 58) Kako bi ostvarila svoja poslanja, morat će se iznova izdvojiti iz svoje okoline, da bi u određenom smislu postala ‘ne-svjetovna’.”

“Međutim, u konkretnoj povijesti Crkve manifestirala se i suprotna tendencija, naime da Crkva postaje samodostatna, te se prilagođava standardima svijeta. Nerijetko tako pridaje veću važnost organizaciji i institucionalizaciji negoli svom pozivu da bude otvorena prema Bogu i da otvara svijet prema bližnjemu.”

Da bi mogla ostvariti svoju istinsku zadaću na odgovarajući način, Crkva će se morati uvijek iznova distancirati od svojeg okruženja, u izvjesnom se smislu ‘odsvjetovniti’ (‘entweltlichen’). U tome ona slijedi Isusove riječi: “Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.” (Iv 17, 16). Moglo bi se gotovo reći da povijest ovdje dolazi u pomoć Crkvi preko raznih razdoblja sekularizacije, koja su značajno doprinijela njezinom čišćenju i unutarnjoj reformi.”

“Trendovi sekularizacije – bilo da se radi o oduzimanju crkvenih dobara, odnosno ukidanju povlastica i slično – uvijek su značili duboko oslobođenje Crkve od svjetovnih oblika: ona, tako reći, svlači svoje zemaljsko bogatstvo kako bi ponovno u potpunosti prigrlila svoje zemaljsko siromaštvo.”

“Povijest je pokazala da, kad Crkva postane manje svjetovna, sjaj njezino misionarskog svjedočanstva više svijetli. Nakon oslobođenja od materijalnih i političkih opterećenja i privilegija, Crkva može učinkovitije i na istinski kršćanski način doprijeti do cijeloga svijeta, ona može biti doista otvorena svijetu. Može slobodnije živjeti svoj poziv službi bogoslužja i služenja bližnjemu.”

“Ovdje nije riječ o pronalaženju nove strategije za ponovnog pokretanja Crkve. Naprotiv, ovo je pitanje odmaka od puke strategije i traženja potpune transparentnosti, bez ograničenja ili zanemarivanja bilo čega od istine sadašnje situacije, već življenje pod vidom vječnosti ovdje i sada u potpuno trijeznom svjetlu dana, potpuno ga prisvajajući i uklanjajući od njega sve što samo izgleda kao da pripada vjeri, ali u istini je samo običaj ili navika.”

Kršćanska vjera uvijek je skandal za čovjeka i ne samo našega doba. Da se Bog zanima za ljudska bića, da je Nedostižni u određenom trenutku postao opipljiv, da je Besmrtni trpio i umro na križu, da je nama smrtnicima obećano uskrsnuće i život vječni – današnjem čovjeku nije lako vjerovati u to. Taj je skandal, koji se ne može uništiti ako se ne ukine kršćanstvo, nažalost, zasjenjen nedavnim bolnim skandalima vjerovjesnika. Vrlo je opasno kada ti skandali potisnu primarni skandal križa i učine ga nevidljivim, odnosno kada istinsku kršćansku poruku sakrije nepodobnost njezinih glasnika.