Naslovnica Crkva Kriza nedostatka svećenika u Crkvi: čin samoranjavanja

Kriza nedostatka svećenika u Crkvi: čin samoranjavanja

1082
0

Svatko je svjestan da Katoličkoj Crkvi nedostaje svećenika. 

Matematičar i računalni programer David Sonnier izradio je grafički prikaz strmoglavog pada zvanja nakon Koncila, ilustrirajući ga asimptotičnom krivuljom koju je nazvao, s dozom sarkazma i ironije, Funkcijom proljetnog raspada, pri čemu zaključuje da nam nedostaje više od 300.000 svećenika koji bi inače danas služili Božjem narodu.

Tijekom predavanja na fakultetu, svojim studentima pokazuje podatke, uz napomenu kako se radi o promjenama na jednom sveučilištu, te ih zamoli da pogode što se dogodilo. Oni na ovaj ili onaj način odgovaraju da je sveučilište o kojem je riječ donijelo strašno lošu odluku 1965. godine.

“Jesu li se riješili nogometa?” upitao je jedan od student.

Odgovor na to je potvrdan, oni su se “riješili nogometa”.

Nigdje u Sacrosanctum Conciliumu ili u drugim dokumentima Drugog vatikanskog koncila, kako primjećuje profesor Sonnier, sljedeće liturgijske inovacije nisu ni propisane ni preporučene te čak niti sugerirane:

* orijentacija ad populum
* pričest pod obje prilike
* pričest primljena na ruke
* pričest primljena stojeći, kao u dućanu
* uklanjanje pričesne ograde
* zabrana mise prema misalu iz 1962. godine
* isključivo korištenje narodnog jezika
* Djevojke koje poslužuju oko oltara

Umjesto toga, Sacrosanctum Concilium zabranjuje inovacije u liturgiji, “neka se novosti uvode samo ako to zahtijeva prava i sigurna korist Crkve te uz oprezno nastojanje da novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika” (SC, 23). Niti jedna od ovih gore navedenih inovacija ne može proći taj test, i, kao što Sonnier primjećuje, nekoliko njih je bilo i osuđeno.

Sonnier shvaća da korelacija i uzročnost nisu isto; premda nije razumno pretpostaviti da je tako iznenadan i tako katastrofalan pad bio čista slučajnost. Jedan od načina da se pokaže da to nije slučajno – bio bi odlazak u one biskupije i zajednice koje se nisu radikalno mijenjale, i vidjeti jesu li još uvijek uspješne. Samo pogledajte podatke: Lincoln, Nebraska; Arlington, Virginia; Ciudad del Este, Paragvaj; Franjevci Bezgrešne; svećeničko bratstvo sv. Petra.

Ali kad sam rekao da su se riješili ‘nogometa’, mislio sam ozbiljno. Osim sumnjive pravovjernosti ili sumnjive teologije koja stoji iza tih inovacija u liturgiji, a zatim i u propovijedanju, postoje svi razlozi za pretpostaviti, iz onoga što znamo o ljudskim bićima općenito, a osobito o dječacima i muškarcima, da će promjene biti katastrofalne.

Razmislite malo. Otvorite oči. Sjetite se malo povijesti. Muškarci se bore. Mnogi od njih uživaju u borbi sa šakama, ali mnogi više uživaju u duhu intelektualne ili duhovne borbe za nešto čemu će posvetiti svoja dobra, svoj život i svoju svetu čast. Što smo učinili?

Iz većine pjesmarica eliminirali smo svaku pjesmu koja je imala veze s bitkom i dobrom borbom. Dječak može pohađati misu deset godina, a da nikada ne čuje niti jednu pjesmu koja ga poziva u Kristovu vojsku.

Muškarci su kockari, bilo to dobro i loše. Mnogi od njih suočavaju se s rizikom. Oni su izumitelji raznih igara, od pokera, sportova svih vrsta pa do biljara i šaha. Oni su ti koji će riskirati sve za svoje ideale ili izume. A što smo mi učinili?

Smanjili smo uloge. Ako su svi spašeni – iako nas naš Gospodin jasno upozorava na tu tromu sigurnost – zašto se onda uopće truditi? Gdje je avantura? Nijedan pravi dječak neće reći: “Želim odrasti i postati debeli biskup koji sjedi u svom uredu dok se stvarni svijet kreće naprijed svojim tempom”, ili, “Želim odrasti kako bih postao muškarac bez žene i djece te provesti dane kao ljubazna dobrica”.

Muškarci napreduju u bratstvu. Ne u udrugama građana nego u bratstvima. Proučite malo Tom Sawyera, Gilgamesh, germanske trupe, japanske samuraje, redovnike sv. Benedikta, ribare iz Newfoundlanda, Indijanace iz ravnica, meksičke cristerose te, da ne zaboravimo, same apostole našeg Gospodina. A što smo mi učinili?

Uništili smo bratstva. Riješili smo se većine naših srednjih škola za dječake. Riješili smo se svakog našeg fakulteta za mladiće. Otpustili smo bratstvo akolita – oltarskih ministranata. Učinili smo to u najgorem zamislivom vremenu, baš kad su svi ostali radili istu stvar, tako da sada na većini mjesta sve te odvojene institucije za dječake i djevojčice nisu ništa drugo nego sjećanje na davna vremena.

Muškarci shvaćaju autoritet i u njemu napreduju i razvijaju se. “Ja sam čovjek pod vlašću”, reče stotnik Isusu. Nije rekao: “Ja inzistiram na jednakosti.” Muškarci su oni koji su izmislili redove. Lord Baden-Powell, osnivač izviđača, shvatio je to načelo.

Uništili smo razlike između svećenika i laika. Postali smo sumnjičavi prema temeljnoj vrlini poslušnosti, umjesto toga poučavamo da svaki čovjek može učiniti ono što mu se čini ispravno u njegovom vlastitom umu.

Uklonili smo gotovo svaku praksu samoodricanja iz zajedničkog života Crkve. Sve se svelo na kompromis, kao da kažemo – ako žvačete žvaku za vrijeme mise, molim vas pomaknite je na lijevu stranu vaših usta kako biste oslobodili prostor i primili Gospodina na pričesti.

Nema asketskog života, nema hijerarhije, nema bratstva, nema rizika, nema bitke – nema svećenika.

Izvor