Naslovnica Crkva Kršćanski odgovor u doba epidemije

Kršćanski odgovor u doba epidemije

467
0

Nije slučajno da su do Uskrsa 2021. članstvo u Crkvi i vjerska pripadnost pali na najnižu razinu u gotovo cijelom stoljeću, ostavljajući crkvene čelnike da se pitaju koliko će ih se, od milijuna vjernika koji su ostali kod kuće zbog mjera protiv koronavirusa, ikada vratiti.

U većini slučajeva odluka o zatvaranju crkva bila je vođena “brigom za sigurnost naših članova i ranjivih” – odluka i obrazloženje koje bi se prvim kršćanima učinilo čudnim. U vrijeme progona, te pod teškom prijetnjom za sebe i zajednicu, vjernici su prkosili državnim naredbama i nastavili se potajno okupljati. Ali upravo je u vrijeme kuge njihovo uzdizanje žrtve nad sigurnošću zaprepastilo svijet i dovelo do nekih neočekivanih posljedica.

Godine 165., velike boginje bjesnile su cijelim Rimskim Carstvom, uzrokujući smrt skoro trećine stanovništva, prema procjenama sociologa Rodneyja Starka. Godine 251., druga epidemija zahvatila je carstvo, odnijevši čak pet tisuća života dnevno samo u glavnom gradu.

Kao odgovor, poganski građani, svećenici, pa čak i liječnici napustili su bolesne i krenuli prema “sigurnim mjestima” izvan grada. Mrtva tijela su bačena na ceste ili ostavljena da se raspadaju u kućama žrtava. Kršćani su, s druge strane, ostajali u gradovima s velikim rizikom za sebe i svoje obitelji kako bi se brinuli za bolesne i pokapali mrtve.

Iako je njihova služba milosrđa rezultirala smrću mnogih kršćana, ona je također dovela do paradoksalne posljedice: rasta.

Kao što Stark ističe u svojoj knjizi Uspon kršćanstva, njegovanje bolesnika ne samo da je poboljšalo preživljavanje žrtava kuge, nego je ojačalo imunitet njegovatelja protiv budućih epidemija. Veći broj preživljavanja i veći imunitet doveli su do toga da kršćani postanu veći udio šireg stanovništva, dovodeći pogane u bliži i češći kontakt s kršćanima, čiji je način života odražavao uvjerenja koja su bila uvjerljivija od onoga što su im njihove poganske religije nudile.

Za novonastalu Crkvu, to je stvorilo savršenu oluju; jer između 150. godine (petnaest godina prije prve kuge) i 300. godine (pedeset godina nakon druge), broj kršćana porastao je preko 150 puta — s oko četrdeset tisuća na preko šest milijuna!

Tijekom sljedećih 1700 godina, broj kršćana je nastavio rasti, što je kršćanstvo učinilo najvećom svjetskom religijom, s utjecajem koji oblikuje kulturu u društvo koji je bio ništa drugo nego fenomenalan.

Kršćani su osnovali prve bolnice, sirotišta i sveučilišta, te su započeli znanstvenu revoluciju. Zapadna vladavina prava i veliki društveni pokreti u povijesti – ukidanje ropstva, zakoni o dječjem radu, pravo glasa i građanska prava – duguju svoje postojanje kršćanskoj misli.

Naslijeđe kršćanstva je takvo da su kršćani kroz stoljeća razumjeli cijenu svojega poziva (“Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga ”) i prihvatili križ kao temelj svog života.

Isto vrijedi i za kršćane danas u Sjevernoj Koreji, Indiji i velikom dijelu muslimanskog svijeta gdje shvaćaju da Crkva ne postoji da bi ih spasila od nevolja, već da zajedno prolaze kroz njih,  vodila ih u duhovnom rastu i opremila za plodonosne službe u kraljevstvu.

Izvor