Naslovnica Crkva Kršćanstvo ne trči za pljeskom

Kršćanstvo ne trči za pljeskom

1070
0
Podijeli objavu

Danas Vam iz njemačkog tiska prenosimo intervju sa njemačkim kardinalom Walterom Brandmüllerom, jednim od potpisnika Dubia.

Gospodine kardinale, u Katoličkoj Crkvi vlada momentalno veliko uzbuđenje. Jedni sumnjiče papu radi hereze, a drugi ga slave kao luteranskog reformatora. Kamen spoticanja su pitanja seksualnog morala, opisana u papinoj pobudnici „Amoris Laetitia” o braku i obitelji. Silovita rasprava se vodi oko osnovnih pitanja u cijelom svijetu: jedna Biskupska konferencija protiv druge kada je u pitanju pristup sakramentima za razvedene i ponovo vjenčane. Iz svjetovne perspektive zanima nas prije svega kako je upće moguća ideja da se u 21. stoljeću ljudima propisuje njihov seksualni život, pod uvjetom da su obje strane sporazumne.

Mislim da bismo naprije trebali postaviti temeljno pitanje: Što je religija? Što jedan katolik podrazumijeva pod religijom? Za mnoge, religija je po današnjem razumijevanju samo psihološki, sociokulturni fenomen. No, religija prema katoličkom shvaćanju naprotiv nije produkt ljudskog uma, ona nije pokušaj rasvjetljenja postojanja uz pomoć filozofske refleksije. Religija je odgovor čovjeka na poziv koji dolazi izvana. I time se postavlja pitanje o Bogu, o Stvoritelju, bez kojega čovjek ne bi postojao. Kršćanstvo se shvaća kao religija otkrivenja i po njemu se Bog čovjeku otkriva. I to na takav način, da se On spustio na razinu na kojoj se nalazi čovjek. Bog je, prema općem kršćanskom uvjerenju, postao čovjekom u Isusu iz Nazareta, ušao je u povijest kako bi ga čovjek upoznao i konačno mu se objavio. Ljudski odgovor na ovu Stvoriteljevu objavu je religija, koja naravno također oblikuje način života.

Ali tu počinje svađa. Bog, ako pretpostavimo njegovo postojanje, ne govori nedvosmisleno. Objava je, budući da je riječ o jeziku, podložna tumačenju. Zar je to razlog da postoje različite teološke škole? Zapravo, čini nam se, da se ovdje radi o problemu koji nadilazi pitanja seksualnog morala. Zar se u srži ne postavlja pitanje, s kojim obrazloženjem netko – jedna ustanova ili jedan čovjek –može sebi uzeti za pravo govoriti u Božje ime? Zar nije moguće da je upravo ovo osnovno kritično religijsko pitanje po prvi put isplivalo čak i unutar papinstva, što je razlog zašto je pobudnica poput „Amoris Laetitia” namjerno napisana neprecizno?

Prije svega, postoji prirodni zakon po kojemu se također mogu shvatiti brak, ljubav i obitelj.

Ali pozivanje na prirodni zakon samo pomiče isto pitanje: tko ga interpretira s kojim motivima?

Prirodno pravo, na koje se poziva katolička dogmatika, smatra da je brak životna veza između muškarca i žene s ciljem prenošenja ljudskog života. Krist je ovaj prirodni brak podigao u nadnaravnu, božansku sferu i ustanovio ga je kao sakrament. Sakrament je izvanjski znak koji je Krist uspostavio da bi čovjeku pokazao i udijelio milost u duši. Sakramenti djeluju kao ono što opisuju i izražavaju. Dakle, u tom crkvenom pogledu, s kojim se agnostici i ateisti naravno ne moraju slagati, ali mogu razumjeti, brak više nije stvar samo između muškaraca i žene i društva, nego stvar između muža i žene i Boga, koji im daje autoritet da nastave njegovo stvaranje. Apostol Pavao kaže, da je kršćanski, sakramentalni brak pravi odraz odnosa između Krista i njegove Crkve. Mi time naviještamo poruku koja nadilazi ljudski razum, ali mu ona ne proturječi.

Kao poetski pogled na ljubav to može vrijediti. Međutim, ovaj način gledanja, shvaćen kao normativna odredba, grubo se sukobljava s idejom samoodređenja spolnih odnosa koja danas prevladava. Ljubavni odnosi su radikalno de-tradicionalizirani. Kulturne odluke za djete, za partnera ili partnericu, za heteroseksualnu ili homoseksualnu vezu odvojene su od bioloških normi. Također, svatko se može sporazumno rastati. Zar opuštanje seksualnog morala kroz teološki izraz milosrđa nije putokaz, prema kojemu se Franjo očito trudi, ako Crkva želi i u budućnosti nešto poručiti ljudima?

Evanđelje Isusa Krista otvara horizonte, koji su bez onoga što zovemo Otkrivenje, nedostupni prirodnom razumu. To znači da se ne trebamo čuditi da postoji kontradikcija između evanđelja i društvene logike. Sam Isus nam u ovom kontekstu govori jasno o neraskidivosti braka i pokvarenosti preljuba. Dakle, ako sam katolik, onda se krećem unutar ovog okvira. Taj okvir itekako uzima u obzir mogućnost neuspjeha braka i omogućuje, na primjer, odvajanje od stola i postelje u slučaju nespojivosti supružnika.

Odvojiti se da, ali ne i ponovno se vjenčati? Nije li to provokativno uvjerenje udaljeno od životne stvarnosti, koje je kroz „Amoris laetitia“, doduše teološki nedostatno, ali barem autoritativno ispravljeno?

Kao što sam rekao, sam Isus nam govori o o neraskidivosti braka i izopačenosti preljuba. Pri tome je unutar crkvenog okvira uvijek bila uzeta u obzir mogućnost propasti braka. Toga je bilo često, kada bi se jedan od supružnika pokazao nesnošljiv u doslovnom smislu. Ali nema mogućnosti ponovnog vjenčanja. To nije postojalo u cijeloj kršćanskoj povijesti sve do Luthera.

Razdvajanje stola i postelje podsjeća na englesko plemstvo, gdje bi se u odnosu na supružnika govorilo: rastava nikad, ubojstvo u bilo kojem trenutku. Kad u stubištu upoznam svoju susjedu i vise ne prakticiram sa svojom ženom “odvojenost od stola i postelje “, nego se preselim susjedi – što se onda događa?

Preljub.

I ako ostanem sa susjedom bez kajanja, ali s osjećajem sreće, sljedećih deset godina?

Onda je to konkubinat. Trajni preljub.

Kako bi se to smjestilo u hijerarhiji grijeha?

Kao teški grijeh.

Ali neusporedivo sa ponovnim vjenčanjem?

Ne, jer se konkubinat može uvijek – ljudski i društveno – prekinuti. Samo se iselite i odete negdje drugdje.

Zar vam ovaj stav ne djeluje formalistički? Djeluje kao da ne tolerira jezik ljubavi.

Oprostite, molim! Kršćanstvo, pogotovo u svom katoličkom obliku, je smetnja svijetu. I Krist je bio i ostaje izazov svijetu. Kršćanstvo i Crkva ne žude i ne trče okolo radi prihvaćenosti i pljeska. To ne ide tako.

Što reći onima koji kažu, da ako se ne promijenimo sad, onda ćemo ići u propast.

Ah tako, onda mislite da Crkva ide u propast?

Pa, u ovoj zemlji se tu i tamo stječe dojam.

Oprostite, pa zar u Evanđelju piše nešto drukčije? Evanđelje ne predviđa slavni trijumf vjere i Crkve, već veliko otpadništvo. Ne trebam niti otvoriti Ivanovo Otkrivenje, nego su sva četiri evanđelja dovoljna. Ključno, da Crkva kao takva ne propadne. “Ne boj se, stado malo”, kaže Krist, “Vašemu se Ocu svidjelo da vam dade kraljevstvo.” To su stvari koje moramo jasno prepoznati i reći. Taj stalni grčeviti napor da se nikoga ne uvrijedi, da se svakome bude dobro dijete, je apsolutno nespojiv i sa Evanđeljem i sa postojanjem kršćana u ovome svijetu. Evanđelje govori o hlađenju ljubavi. Zar mi imamo zagrijavanje ljubavi? Imamo zahlađenje ljubavi koja ubija nerođenu djecu i stare, dementne, bolesne ljude. Je li to hlađenje ljubavi? Mislim da jest. Danas radimo ono za što su ljudi prije nekoliko godina bivali osuđeni na smrt.

Izjednačavate li sustavnu eutanaziju s mogućom pomoći u smrti bolesniku s demencijom?

Pa naravno.

U Vašim „dubia” sumnjama, kojima ste se zajedno sa drugim kardinalima obratili Papi, pozivate se posebno na encikliku „Veritatis Splendor” Ivana Pavla II. i na njegovo učenje o „moralnim apsolutima” tamo prikazanima. Po tom učenju postoje stvari koje nikad nisu dopustive, bez obzira na otežavajuće okolnosti i dobre namjere, na primjer ubojstvo nevinih ljudi, mučenje i preljub? Bez obzira na to jeste li u toj stvari u pravu ili ne, no reakcije na Vaše primjedbe na „Amoris Laetitia” odnosno Vaša „dubia” – iako pristojno sastavljen zahtjev Papi za pojašnjenjem, čine nam se u prvi mah neprikladne. Umjesto zatraženog pojašnjenja, međutim, bilo je prijetnji i insinuacija, Vaša su pitanja nazvana farizejskim pitanjima. Predsjednik Središnjeg odbora njemačkih katolika izjavio je, da se tu radi o “zlobnim i bijednim pitanjima zamke”.

Mi to smireno primamo na znanje.

Ali Vi shvaćate, da se na objavljivanje pitanja koja ste uputili Papi gleda kritično?

To može biti, ali objavljivanje tih pitanja dogodilo se nakon nekoliko mjeseci čekanja na odgovor, a i na potvrdu o primitku, koju isto do danas nismo dobili. Ali iznad svega s obzirom na činjenicu, da su mnogi vjernici imali ista pitanja i također čekali na odgovor. Mi kardinali ne živimo izvan svijeta. Mi imamo mnogo veza. Što Vi mislite, kakve telefonske pozive, pisma, upite mi primamo? U njima između ostalog stoji: “Zašto ništa ne poduzimate, vi kardinali?” Na kraju krajeva mi smo podnijeli zakletvu i po našoj službi smo mi savijetnici papi. Tražili smo audijenciju, ali nismo dobili odgovor.

Jesmo li u pravu, ako kažemo da je u središtu spora oko „Amoris Laetitia” fusnota, po kojoj se poput rupe u zakonu izvan snage stavlja učenje koje je vladalo do sada, i po kojoj okolnosti i namjere daju pravo, da po sebi zli čini – ubijanje nedužnih, mučenje, preljub – postaju dopušteni pod određenim okolnostima?

Radi se uglavnom o fusnoti 352. Neka mi sada netko kaže, da se cijelokupna moralno-teološka predaja Crkve može ukinuti jednom fusnotom. I pri tome se pozivati na crkvene oce.

Ovaj reformatorski pothvat je elegantno izveden. Ostavlja se tradicionalno učenje, ne dira se u istine u katekizmu, ali opušta se njihova obvezujuća sila. Tako je kardinal Walter Kasper pogodio kada je rekao: Ništa se nije promijenilo sa „Amoris Laetitia”, a ipak sve se promijenilo.

Ono što se navodi kao dokaz, nije uvjerljivo. Oslanja se na jednog autora, koji je radio ne samo manjkavo, nego i ideološki. I onda me želi uvjeriti, da se oslanja na crkvene očeve.

Ja kažem: Quod non. Cijela stvar je nepoštena priča, to je manipulacija izvorima. A na to sam kao povjesničar, osobito alergičan. To se nikada ne smije raditi.

Je li to pogrešan dojam ili Vi držite Franjin pontifikat crkveno-povijesnom epizodom koju će njegovi nasljednici ispraviti?

Pitanje je, kako je ranije bilo spomenuto, postoji li obvezujući autoritet u pitanjima vjere? Postoji. Kad se Isus opraštao od svojih učenika, rekao im je: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta, idite i učinite mojim učenicima sve narode“. I onda je rekao: „Bolje je za vas da ja odem, jer tada Duh istine može doći, Duh će vas uvesti u svu istinu i uvijek će ostati s vama.“ To znači, da su apostoli istinski navjestitelji Kristova evanđelja. Nasljednici apostola danas su papa i biskupi. Zato postoji crkveno učiteljstvo koje obavezujući naviješta evanđelje autoritetom Isusa Krista. Ovo naviještanje je obvezujuće u savjesti.

Dakle, na liniji vaše izjave, ne postoji sloboda interpretacije?

Ako kažem „ne“ objavi, onda riskiram moje vječno spasenje, ako je riječ o dogmi. Dogma može biti proglašena od strane općeg sabora ili čak od strane pape samo pod određenim uvjetima i u određenom obliku. Dogma je, da je brak sakrament i, kao rezultat toga, nerazrješiv. Ne zaboravite da je Tridentski sabor (1546-1564)- zbog skandala Henrika VIII. i zbog toga što su Luther i Melanchthon „dozvolili” bigamiju Filipa od Hessena- potvrdio stalno učenje Crkve i formalno kao dogmu.

Što to konkretno znači? I što bi za sudbinu na drugom svijetu značilo protivljenje tome?

To znači, da ako netko tvrdi, da se smije ući u novu vezu za života zakonite supruge, taj je ekskomuniciran, jer je to krivovjerje, to je hereza. To vrijedi za onoga tko to tvrdi. Onaj koji to samo čini, taj griješi. Nadalje, onaj tko je svjestan teškoga grijeha smije prići euharistiji samo – ako se prije toga ispovjedio, dobio odrješenje i napravio pokoru. Ako dakle netko misli da može proturječiti dogmi općeg crkvenog sabora, onda je to velika stvar. To se naziva herezom – to znači protjerivanje iz Crkve – zbog napuštanja zajedničkog temelja vjere.

A što ako netko poput pape to jednostavno drži jučerašnjim svijetom i kaže: Ja sam današnji čovjek?

Onaj tko misli, da je ovaj stav zbog društvenog i kulturnog razvoja zastario, stavlja se na stajalište klasičnog modernizma 1900. godine. On to slobodno može. Ali to nije katolički. Ti teološki modernisti – modernisti u tehničkom smislu, ne općenito – samo su prisvojili Hegela i evolucionizam. Pojam evolucionizma u teologiji znači: čovjek se stalno razvija, s jedne razine kulturne svijesti na drugu. S njime se razvija i religija. Po tome sutra može biti istina, što je jučer bila pogreška. I obrnuto. Na prijelazu u dvadeseto stoljeće modernisti su ovu ideju evolucije prenijeli u teologiju. I tako smo dobili današnji teološki kaos.

Liberalni teolog iz Freiburga Magnus Striet napisao je ranije ove godine u „Herder Korrespondenz”: Začuđujuće je kada netko danas kaže da „Amoris Laetitia” nije promijenila učenje Crkve, nego ga je dublje razumjela. Bilo bi bolje da se jasno kaže, da ga je promijenila.

Naravno da je u pravu. Stvarno još postoje ljudi koji razmišljaju. Vrlo sam zabrinut, da će nešto eksplodirati. Ljudi nisu glupi. Sama činjenica da postoji peticija od 870.000 potpisa kojom se od pape zahtjeva pojašnjenje, te da je pedeset teologa međunarodnog ugleda ostalo bez odgovora- to doista postavlja pitanja. To je stvarno teško razumjeti.

Kritičari predbacuju papi, da je iza nasmijane fasade u stvari autoritarni tip, koji vlada s čudnom kadrovskom politikom: On izmjenjuje teološki profilirano osoblje za lošije kvalificirane ljudi. Tome se pridodaje lukava režija sinode, koja je bila temelj za „Amoris Laetitia“ skupa s isusovačkom sofisticiranosti.

Da, takva kritika – uključujuci Ross Douthatov članak u „New York Timesu” – se sve više čuje. Postoje novinari koji kažu da se atmosfera u Vatikanu potpuno promijenila. Razgovara se samo s najbližim prijateljima. Ako telefonirate, koristite mobitel. Što da Vam kažem?

Što mislite o konstrukciji “emeritus pape”, koju za sebe koristi Joseph Ratzinger?

“Papa emeritus” kao figura ne postoji u cijeloj povijesti Crkve. I da sad dođe jedan papa i sruši dvijetisućljetnu tradiciju, to nije pregazilo samo nas kardinale. Tog karnevalskog ponedjeljka godine 2013. imao sam goste, zanimljivi okrugli stol. Sjedili smo uz aperitiv i čekali zadnjeg gosta, kada me jedan novinar nazvao i upitao: Jeste li čuli? Mislio sam da je vijest bila karnevalska šala. Znate, karnevalski ponedjeljak.

Što je po Vama glavna sumnja formulirana u pismu “Dubia”? Kako biste to jednom laiku ukratko objasnili?

Prvo: postavljati pitanja, „dubia”, papi, je oduvijek bio način, kako bi se uklonile nejasnoće. Potpuno normalno. Dakle ovdje je, jednostavnim riječima, postavljeno pitanje: Može li danas nešto biti dobro, što je jučer bilo grijeh? Također pitamo, postoje li zaista – a to je stalno učenje – djela koja su moralno pogrešna u svim okolnostima? Kao, na primjer, ubojstvo nevinog – ili preljub? Na to se sve svodi. Ako bi odgovor na prvo pitanje bio potvrdan, a na drugo negativan – onda, da, to bi bilo krivovjerje i to bi vodilo do shizme. Crkvenog raskola.

Mislite li da bi moglo doći do crkvenog raskola?

Molim Boga da do toga ne dođe.

Izvor