Naslovnica Crkva Liturgija treba odmaknuti vjernike dalje od svijeta, a ne sekularizirati Crkvu

Liturgija treba odmaknuti vjernike dalje od svijeta, a ne sekularizirati Crkvu

470
0

Ako bi se Crkva trebala povući iz svijeta, onda to mora učiniti i njezina liturgija, upućujući nas na nebeske stvarnosti koje ostaju zauvijek.

Jednom sam rekao u intervju:
„U svim aspektima, usus antiquior (drevna uporaba) je poput vječnog egzorcizma đavla, koji uvijek iznova ukazuje na utjelovljeni Božji trijumf nad drevnim neprijateljem ljudske prirode. Sama činjenica da je nova liturgija ukinula ili skratila egzorcizme gdje god su se nalazili – u obredu krštenja, u raznim blagoslovima, u samom obredu egzorcizma! – puno nam govori.“

Jedna gospođa iz Njemačke mi je pisala prije ovog intervjua, podijelivši sa mnom svoja razmišljanja o govoru pape Benedikta u Freiburgu 25. rujna 2011., u kojem je pozvao na “odsvjetovljenje” (Entweltlichung) Crkve. Evo suštine njezinih vrlo zanimljivih zapažanja.

Ako bi se Crkva trebala povući iz svijeta – ne da bi je ostavila u paklu, već da je prizove svojoj konačnoj sudbini i podigne svoju viziju iznad kratkotrajnog – onda i njezina liturgija mora učiniti isto, ukazujući nam na nebeske stvarnosti koje su trajne i daju smisao svemu što je ovdje prolazno, i relativizirajući vremensko prema horizontima povijesti i vječnosti.

Ovo odsvjetovljenje posebno se snažno odvija u starom obredu, a manje u novom. Tradicionalno misno slavlje naglašava da se žrtva Isusa Krista na križu na Golgoti obnavlja na beskrvan način. Gospodin nas mistično pridružuje svojoj smrti na križu; Njegova bezgranična ljubav prema ljudima obuhvaća nas u trenutku kada daje svoj život kao žrtvu za okajanje naših grijeha. Pod križem stoje Blažena Majka i učenik kojeg je Isus volio. Zastor hrama rastrgan je na dva dijela; vojnici padaju na zemlju. Tama se spušta nad cijelu zemlju. Zle sile bačene su u ponor pakla. Kao rezultat toga, odvija se dubinsko čišćenje, događa se “egzorcizam”, i to se čini u svakoj svetoj misi u kojoj se nudi Sveta žrtva. Crkva je proslavljena Kristovom svetom ljubavlju i istodobno oslobođena zlih sila. Njeni neprijatelji su uništeni. U slavlju misne žrtve uvijek postoji odsvjetovljenje u smislu pročišćenja od zla, jačanja u dobru i obećanju besmrtnosti.

Međutim, u novom obredu mise u središtu je proslava „Posljednje večere“. Ovdje se obnavlja aspekt bratske ljubavi; promiče miran suživot, ideja zajednice i zajedništvo okupljanja. Ipak, u Gornjoj sobi, Juda je također još uvijek prisutan. Blažena Majka nedostaje. Nijedan neprijatelj nije uništen, čak ni ugrožen. Juda odlazi sam, neprimijećen, poput mnogih koji danas napuštaju Crkvu. Gotovo svi okupljeni prilaze Gospodnjem stolu kako bi se pričestili, bili oni duhovno u zajednici ili ne. Pristaju li oni u potpunosti na učiteljevo učenje i primaju li ga kao svoga Gospodara i Boga, ili su usklađeni s farizejima i pismoznancima koji planiraju njegov pad, s Poncijem Pilatom koji sliježe ramenima i pere ruke, ili pokušavaju oprati svoje ruke suučesništva? Ovaj misni obred kao liturgijski čin ne istjeruje tamu u našoj duši i ne uvećava istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka.

Ako bismo to usporedili s dramom, nema smisla zašto se završni čin i vrhunac (žrtva Krista na križu) u predstavi više ili manje ignorira, a umjesto toga izvodi se pretposljednji čin (Gospodnja večera). Fenomenološko potiskivanje žrtvenog karaktera svete mise u korist njezina obroka (Posljednje večere) u osnovi je skandal. To se može objasniti samo činjenicom da su neprijatelji Crkve znali da nikad ne mogu potpuno ukinuti svetu misu; prvo su trebali stvoriti slabiju formu (oblik) koji postaje sve slabiji i u nekom trenutku se asimilira s glavnom protestantskom pobožnošću.

Zbog toga su neprijatelji Svete Majke Crkve, podjednako veliki i mali, protiv stare mise. Čak se i crkveni ljudi, koji vide da su pod novim oblikom okruženi sa svih strana problemima, i dalje na njemu inzistiraju.

Istinsko proljeće vezano uz odluku pape Benedikta da “oslobodi” usus antiquior (drevna uporaba)- odnosno povijesno kontinuirani rimski obred mise koji je predala tradicija – nije bilo samo pomirenje s Družbom sv. Pija X. ili prijateljski odnosi s raštrkanim skupinama tradicionalista. Kao što je rekao u svom pismu Con Grande Fiducia, radilo se o pomirenju Crkve sa sobom, sa svojom vlastitom poviješću i tradicijom. Ono što je izostavio reći, nesumnjivo iz razloga papinske diplomacije, jest da je njegov prethodnik Pavao VI. učinio više od bilo kojeg drugog pape da prekine veze s neovisnom katoličkom baštinom u svim aspektima života Crkve. Ovo nije bila puka “pogrešna primjena” Drugog vatikanskog sabora, već papinski podržani frontalni napad na onostranost ili nadnaravnu suštinu i misiju Kristove Crkve na zemlji.

Nažalost, gotovo desetljeće nakon govora u Freiburgu, možemo reći da je poruka pape Benedikta o odsvjetovljenju ili „deworldifikaciji“ pala na gluhe uši, kako u raskošno financiranoj birokraciji njemačkog episkopata, tako i u široj Crkvi koja nastavlja sa svojim ne baš sretnim načinom sekulariziranja.

Ljubaznošću Juventutem DC-a (organizacija mladih za staru misu u Washingtonu, u Sjedinjenim Američkim Državama), imamo ove zapanjujuće statistike iz Njemačke. Pojedinosti su se donekle promijenile otkako su ti planovi prvotno najavljeni, ali sama činjenica da su oni bili i još uvijek se razmatraju daje nam učinkovit “portret novog proljeća”:

– Freiburška nadbiskupija je u procesu objedinjavanja 1.057 župa u 40.
-Utrechtska nadbiskupija, koja je 1965. imala 355 župa, a – danas je na 280, smanjuje se na samo 20 tijekom nadolazećeg desetljeća.
-Trierska biskupija – najstarija u Njemačkoj – objedinjuje 905 župa u 35.
-Esenska biskupija smanjila je broj svojih župa s 259 na 43.
-Luksemburška nadbiskupija smanjila je broj svojih župa s 274 na 33.
– Berlinska nadbiskupija smanjuje svoj broj župa sa 105 na 30 do 2020.

S druge strane, od objavljivanja Summorum Pontificum u srpnju 2007., broj (koji ne uključuje SSPX) tradicionalnih latinskih misnih mjesta u Njemačkoj povećao se s 35 na preko 150, prema podacima iz Pro Missa Tridentina. Društvo Sv. Pia X. (SSPX), sa svoje strane, izvještava o 42 lokacije, što je broj koji se tijekom godina neprestano penjao. Ima poslije svega, uostalom, u ovom čudnom proljeću i izdanaka zelenila. Lako ih je primjetiti jer su nastali u okruženju gdje proces odsvjetovljenja ili nije započeo ili su mu se savjesno oduprli.

Peter Andrew Kwasniewski