Naslovnica Crkva Liturgijski latinski i narodni jezici

Liturgijski latinski i narodni jezici

1696
0

Fr. John Hunwick na svom blogu prenosi argument Christine Mohrmann u kojem pokazuje kako latinski u liturgijskoj uporabi nikada nije ni zamišljen da bi služio kao govorni jezik, te da su zahtjevi za misom na ‘narodnim jezicima’ radi boljeg razumijevanja totalno krivo shvaćanje sakralnog molitvenog stila.

Evo priče za koju mislim da se često barem implicira:

U ranoj Crkvi, bogoslužje je uvijek bilo na istom svakodnevnom jeziku koji su obični ljudi koristili cijelo vrijeme. Tako, kad je u Rimu grčki postao manje uobičajen kao jezik, latinski- prevladavajući govorni jezik, ga je zamijenio. Nažalost, kako su stoljeća prolazila, latinski je zauzvrat postao većini neshvatljiv. Tako je, na sreću, Drugi vatikanski sabor odredio da bi svo bogoslužje trebalo ponovno biti na govornome jeziku. I na najjednostavnijem mogućem jeziku kako bi ga najveći broj ljudi mogao razumjeti. Jer bi ovo služilo aktivnome sudjelovanju.

Nestrpljivo čekate da mi objasnite kako zadnje tri rečenice predstavljaju totalnu parodiju onoga što je Drugi vatikanski sabor odredio. Bravo. Ali mislim da je važno razumjeti da je cijela ova pripovijest totalno kriva i čini prijevaru.

Jedna od najvećih znanstvenica dvadesetoga stoljeća bila je nizozemska klasičarka Christine Mohrmann (1903.-1988.). U dugom nizu članaka i knjiga na svim glavnim europskim jezicima demonstrirala je da se nikada nije namjeravalo da liturgijski latinski (i, uistinu, liturgijski grčki) budu govorni jezici; da su, uistinu, namjerno bili osmišljeni da budu formalni, arhaični i hijeratski. Dat ću njoj da vam to kaže svojim riječima:

Liturgijski latinski, konstituiran krajem kršćanske antike i sačuvan nepromijenjen – barem u svojim glavnim crtama – je namjerna sakralna stilizacija ranokršćanskog latinskog koji se postupno razvijao u kršćanskim zajednicama Zapada. Latinski kršćani relativno su kasno stvorili liturgijski jezik. Kad su to učinili, kršćanski idiom već je postigao punu zrelost i okolnosti su učinile mogućim da koristi, zbog stila, drevno sakralno naslijeđe [poganskoga] Rima… Glede molbe koju toliko često čujemo za govornim verzijama molitvenih tekstova, mislim… da smo opravdani ako pitamo bi li, u ovo vrijeme, uvođenje govornoga jezika bilo pogodno za stvaranje sakralnog molitvenog stila. Kao što sam pokazala, ranokršćanski zapad dugo je čekao prije nego što je usvojio korištenje latinskog. Čekao je dok kršćanski jezik nije posjedovao sredstva nužna za stvaranje službenog Crkvenog molitvenog jezika. … moderni, takozvani zapadni jezici… manje su pogodni za sakralnu stilizaciju. A ipak moramo shvatiti da sakralna stilizacija čini nužan element svakog službenog molitvenog jezika i da se ovaj sakralni, hijeratski karakter ne može i nikada ne bi smio napustiti. S gledišta generalnog razvoja zapadnih jezika – da ne govorimo ništa o problemima koje tvore drugi jezici – ovo vrijeme sigurno nije povoljno za napuštanje latinskog.“

(Liturgical Latin: Its Origins and Character, Three Lectures, Christine Mohrmann)