Naslovnica Crkva Ljubav prema svijetu potiče strah od smrti

Ljubav prema svijetu potiče strah od smrti

488
0

Iako je studeni pri kraju, a Advent samo što nije, tradicionalno razmatranje o četiri posljednje stvari (smrti, sudu, nebu i paklu) je itekako aktualno. Baš mi je palo na pamet pismo svetog Ciprijana. Meditacija je o temeljni oblik ljudske borbe, da se oslobodimo pretjerane vezanosti za ovaj svijet i da nam Bog (i stvari koje nas čekaju na nebu) budu najveći prioritet.

U ovoj meditaciji, sveti Ciprijan ima na umu Jakovljevu poslanicu i poslanice svetog Ivana. Sigurno su ti dramatični tekstovi bili prisutni u mislima sv. Ciprijana dok je pisao. Stoga, prije razmišljanja o svetom Ciprijanu, možda bi bilo dobro uputiti se na ove snažne i beskompromisne tekstove:

„Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega. Ili mislite da Pismo uzalud veli: Ljubomorno čezne za duhom što ga nastani u nama? A daje on i veću milost. Zato govori: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas! Približite se Bogu i on će se približiti vama! Očistite ruke, grešnici! Očistite srca, dvoličnjaci!“ (Jak 4, 4-8)

Isus Krist je izrekao:

„Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ (Mt 6, 24)

Sv. Ivan evanđelist dodaje:

„Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ (1 Iv 2, 15-17)

Posebno za nas danas, ništa nije tako teško zamisliti kao da se u potpunosti oslobodimo primamljivosti svijeta. Ovi tekstovi, toliko nepokolebljivi i bez kompromisa, šokiraju nas svojom oštrom osudom „svijeta“. Jer, tko uistinu može reći da nema ljubavi prema svijetu?

Svakako treba osuditi preljubničku ljubav i preferenciju prema svijetu umjesto Tvorcu (Bogu). Sigurno da je ljubav ispravna prema onome što je dobro, istinito i lijepo u svijetu. Sveti Pavao govori o ovim stvarima „…što je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.“ (1 Tim 4, 3-5)

Naše razlike, iako ispravne, većini nas ne mogu pružiti potpuno pokriće, jer također znamo da je preljubnička ljubav ovoga svijeta još uvijek obilna u našim dušama, koliko god imali plemenite ljubavi. Požuda svijeta više je nego spremna žrtvovati dobro, istinito i lijepo (a da ne spominjemo samoga Boga) za niske užitke.

Samo nas Bog može osloboditi. Dok su neki postigli izvanredno siromaštvo duha mnogo prije odlaska s ovog svijeta, većina nas u konačnici nije oslobođena požude ovoga svijeta dok Bog ne iskoristi sam proces umiranja da nas oslobodi. Polako umiremo na ovom svijetu kad vidimo kako naše vještine, snaga i izgled počinju nestajati kako starimo. Kada nastupi starost opraštamo se od prijatelja, možda supružnika i kuće (koju smo posjedovali). Naš vid, sluh i opće zdravlje počinju trpjeti brojne i trajne napade; počinju nastajati komplikacije.

Za one koji su vjerni (na ovom putovanje pratio sam mnogo starijih župljana, kao i neke članove obitelji), postaje jasno da ono što je najvažnije više nije ovdje na ovom svijetu, nego da je naše pravo blago na nebu s Bogom. Nježna čežnja za onim što se nalazi gore. Za one koji su vjerni, polako umire požuda ovoga svijeta dok dopuštamo Bogu da obavlja svoje djelo.

Ipak, ima previše onih koji vjeruju, ali se opiru Božjem djelu. Iako se može očekivati prirodni strah od smrti, previše ljudi živi u otvorenom poricanju i otporu prema onome što neizbježno dolazi. Brojni lijekovi i udobnost pomažu u održavanju iluzije da se možemo držati ovog svijeta, a neki se ljudi i u času smrti pokušavaju čvrsto držati svijeta. Prirodni strah od smrti potiskuje sveobuhvatan, prianjajući strah, ukorijenjen u nedostatku vjere i želje za Bogom.

U nastavku ću se koristiti tekstom svetog Ciprijana:

Kako je nerazumno moliti da se izvrši Božja volja, a zatim joj se ne pokoriti kada nas pozove s ovoga svijeta! Umjesto toga, borimo se i opiremo smrti poput tvrdoglavih robova koji su s tugom i žalovanjem dovedeni u prisutnost Gospodina. Robova, koji ne pristaju slobodno na odlazak nego su prisiljeni nuždom.
Očekujemo da nas nagradi nebeskim počastima onaj kome dolazimo protiv svoje volje! Zašto se onda molimo za nebesko kraljevstvo ako nam je ovozemaljsko ropstvo drago? Koja je svrha tako često moliti za raniji odlazak ako bismo ovdje radije služili đavlu, nego da kraljujemo s Kristom.
Svijet mrzi kršćane, pa zašto svijetu davati ljubav umjesto da slijedite Krista koji vas voli i koji vas je otkupio?
Ivan odlučno u poslanici govori da ne trebamo voljeti svijet prepuštajući se senzualnim željama. Nikada ljubav ne poklanjajte svijetu, upozorava on, niti bilo čemu u njemu. Čovjek ne može istovremeno voljeti Oca i svijet. Sve što svijet nudi je požuda tijela, očiju i zemaljska ambicija. Svijet i njegove privlačnosti će proći, ali čovjek koji je izvršio volju Božju živjet će zauvijek.
Draga moja braćo, s naše strane trebamo biti ustrajni, čvrsti u vjeri i postojani u hrabrosti, spremni na Božju volju, kakva god ona bila. Izgnajte strah od smrti i mislite na vječni život koji slijedi. To će pokazati ljudima da zaista živimo (svoju) vjeru.
Voljeni, nikada ne bismo smjeli zaboraviti da smo se odrekli svijeta. Sada ovdje živimo kao stranci i to još samo neko vrijeme. Trebali bismo radosno dočekati dan našega povratka kući jer će se zaustaviti naše progonstvo, oslobodit ćemo se veza sa svijetom i vratiti se u raj i kraljevstvo.
Koji čovjek, smješten u stranoj zemlji ne bi htio što prije vratiti u vlastitu zemlju? Pa, mi na raj gledamo kao na svoju zemlju, a tamo nas očekuje velika gomila naših voljenih, nebrojena gomila roditelja, braće i djece koja čezne da im se pridružimo. Uvjereni da su oni ostvarili spasenje, oni su i dalje zabrinuti za naše. Kakve li radosti za njih i za nas što se vidimo i grlimo! Prekrasan užitak tog nebeskog kraljevstva u kojem nema straha od smrti! O vrhovno i beskrajno blaženstvo vječnog života!
Tamo nas čeka slavna četa apostola, klicanje zbora proroka, nebrojena mnoštva mučenika, okrunjena zbog slavne pobjede u borbi i smrti. Tamo slave pobjedu djevice, koje su svladale svoje strasti snagom čednosti. Tamo su nagrađeni milosrdni, koji su ispunili zahtjeve pravde dajući siromašnima. Pokoravajući se Gospodinovoj zapovijedi, pretvorili su svoju zemaljsku baštinu u nebesko blago.
Draga braćo, neka nas sve ispuni čežnja da im se što prije pridružimo. Neka Bog vidi našu želju, neka Krist vidi odluku koja izvire iz vjere, jer će nagrade svoje ljubavi obilnije dati onima koji su žarko čeznuli za njima. Amen
(Traktat o smrtnosti. Pogl. 18, 24-26: CSEL 3, 308, 312-314).

Kako završava mjesec studeni, i počinje Advent, sjetite se četiri posljednje stvari: smrti, suda, neba i pakla. Pripremite se za željni susret s Bogom; trčite prema Njemu s radošću i samopouzdanjem, prizivajući Onoga koji vas je stvorio za sebe. Smrt će sigurno doći. Zašto ne dopustiti da vas smrt nađe kao pobjednika, radosnog, punog pouzdanja– zapravo željnog odlaska i susreta s Bogom?

MSGR. CHARLES POPE