Naslovnica Crkva MAKSIMILIJAN MARIJA KOLBE

MAKSIMILIJAN MARIJA KOLBE

1211
0

Na današnji dan sjećamo se sv. Maksimilijana Kolbea, poniznog redovnika, strastvenog publicista i nakladnika te osnivača franjevačkih misija u rodnoj Poljskoj i inozemstvu. Njegov život je nadahnuće mnogim kršćanima, osobito onima koji koriste medije za evangelizaciju.

Otac Kolbe je onaj junački brat franjevac konventualac, koji je u koncentracijskome logoru u Auschwitzu ponudio vlastiti život kako bi spasio život oca obitelji Franje Gaiowniczeka, osuđenog na smrt glađu, kao odmazdu za bijeg jednoga od zatočenika.
Uzdigavši ga na čast oltara, 1982. g., Ivan Pavao II. proglasio ga je „zaštitnikom našega teškoga stoljeća“, primjerom mira i bratstva u društvu obilježenu mržnjom i sebeljubljem.
U franjevački je ideal Kolbe unio vlastitu uvjerenost u mogućnosti što ih nude sredstva, koja je tehnika toga vremena stavljala na raspolaganje. Onima koji su prigovarali kako je đavao na to već bio položio svoje prljave šape, odgovarao bi: „Samo još jedan razlog više da se probudimo i damo na posao, kako bismo povratili izgubljene položaje“.

Kada god mu se za to pružila prigoda, pokazivao bi dobrotu i dalekovidnost kojima su se odlikovali njegovi planovi. Dogodilo se to i u Poljskoj, kamo se vratio 1919.g., nakon što je u Rimu diplomirao teologiju. Na svega nekoliko kilometara od Varšave utemeljio je „Niepokalanow“ (Grad Bezgrešne), čiji su se stanovnici – svi odreda franjevci – živeći radikalno siromaštvo, posvećivali apostolatu putem tiska. Ujedno su bili tvorci i pravoga izdavačkoga ‘buma’, koji i danas izaziva iznenađenje.
„Vojnik Bezgrešne“, prvi u nizu časopisa, utemeljen 1922. g., nakon početnoga razdoblje zastoja, uspio je doseći brojku od pedeset tisuća primjeraka. Kasnije, kao tjednik, imao je nakladu od čak 750,000 primjeraka (pa i milijun, g.1938).
Bezgrešna, po kojoj je otac Kolbe nazvao veliki broj svojih izdanja, bila je njegovo uporište. U vremenima koja niti za Crkvu, niti za svijet, nisu bila odveć radosna, Kolbe je u Gospi vidio uzor kadar potresti savjesti i omogućiti kršćanstvu ponovno uzimanje daha. Bio je to uzor, međutim, za kojega je valjalo vojevati „dobar boj vjere“.
Radi toga je, još i prije no što je zaređen za svećenika, 16. listopada 1917.g., u Rimu utemeljio Vojsku Bezgrešne, sredstvo širenje i življenje pobožnosti prema Majci Kristovoj. Godine 1930. Odlazi u Japan kao misionar da bi ondje utemeljio još jedan Grad Bezgrešne, nošen istim duhom i istim idealima.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na vrhu najznačajnijega izdavačkoga sklopa u Poljskoj. Dana 19. rujna 1939. uhitio ga je Gestapo i deportirao prvo u Lamsdorf u Njemačkoj, a potom u koncentracijski logor u Auschwitzu, gdje je, čudesnim djelom ljubavi, okončao život, sav posvećen služenje drugima.
Ubijen je injekcijom karbolne kiseline, jer je ćelija, koju je bio pretvorio u molitveni cenakul i koju je dijelio s još devet zatočenika, bila potrebna za druge žrtve. „Sam je, s molitvom na usnama pružio ruku svome krvniku“ – pripovijeda jedan od svjedoka.
Pronašli su ga nekoliko sati kasnije „naslonjena na zid, glave naklonjene ulijevo te neobično sjajna lica. Oči mu bijahu otvorene i usmjerene ka jednoj točki. Činilo se kao da je u ekstazi“.

Bilo je to uoči blagdana Velike Gospe – Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju je oduvijek ljubio, nazivajući je „nježnom majkom“.

(iz knjige P. Lazzarina, Sveci kroz crkvenu godinu)