Dok skupljamo potpise za referendum kojim bi se u ustavu Republike Hrvatske trebao definirati brak kao zajednica između žene i muškarca, pažnju mi je privukla jučerašnja scena u Rimu. Odnosno, trenutak kada se papa Franjo zaustavio na svom putu između važnih nedjeljnih obveza kako bi osobno pozdravio sudionike talijanske verzije March for Life, prvotno Američke inicijative, gdje je mnoštvo građana prosvjedovalo protiv zakona koji omogućuje abortus. Papa je naglasio potrebu da svi ostanemo fokusirani na važnoj borbi za ljudski život od začeča. Iako već godinama pratim ove prosvjede po Americi i drugim zemljama, tek sam se sada zapitao zašto se ovakav sličan prosvjed ne organizira i kod nas? Jesmo li mi postali toliko mlaki u našim stavovima oko pobačaja pa se zato taj problem u našem društvu tako rijetko spominje? Čitam Glas Koncila svake nedjelje, a kritike prema vlasti u vezi zakona o abortusu su prava rijetkost. Evo, baš sada čitam kako su sudionici akcije U ime Obitelji u prvom danu skupili 131,000 potpisa. Zar onda ne bi mogli okupiti dva put više ljudi na prosvjedima koji bi bili jedan iskaz naše borbe za život tek začete djece? Htio bih samo napomenuti da ne mislim kako bi pitanje abortusa trebalo postati sljedeće refendumsko pitanje! Mi moramo početi birati zastupnike u hrvatskomu saboru koji će u naše ime izglasati zakon koji zabranjuje pobačaj, i to u svakom obliku. Političari moraju postati svjesni da neće dobiti glas vjernika ako se ne zalažu za zabranu abortusa. To mora postati norma u našem političkom životu. I onako mnogi ljudi ne znaju za koga bi glasali jer drže da su svi isti. Ako se vodimo načelom biranja manjeg zla onda idemo do kraja; jasno nam je da većina vrlih političara ima poteškoća sa 7. i 8. zapovijedi ali što je sa petom? Ovako bi se barem znalo što misle o pitanju života i smrti, pitanju koje je itekako važno.
