Naslovnica Papa Franjo Medijski i stvarni pontifikat pape Franje

Medijski i stvarni pontifikat pape Franje

1531
0

U svom blogu Monday Vatican Andrea Gagliarducci donosi svoj tjedni komentar na zbivanja u Rimu:

Od izbora pape Franje očekivanja vezana uz njegov pontifikat povećavala su se svakom njegovom novom inicijativom ili govorom. Ovo ozračje iščekivanja potaknuli su oni kardinali koji su vodili kampanju za njegov izbor, i to uz veliku pomoć sekularnih medija. Sve u Crkvi se trebalo shvatiti kao dašak svježeg zraka i revolucije, kao da je Crkva prije Franje bila samo mjesto skandala i disfunkcije. Ova priča očito nema veze s činjenicama, ali je pomogla nekim ljude da se, u papinoj sjeni, ponovno nađu u središtu pozornosti, poput kardinala Oscara Andrésa Rodrigueza Maradiage, Waltera Kaspera i Godfrieda Danneelsa. Njihova pastoralno-teološka gledišta bi inače umrla prirodnom smrću, a njihov utjecaj se znatno smanjio, gotovo nestao. Ali, ovi kardinali su kod pape Franje prepoznali mogućnost obnove svog nekadašnjeg utjecaja i sna, budući da je papu više zanimao pastoralan pristup upravljanja nego borba za moć.

Benedikt XVI. je bio svjestan tog rizika. 13. veljače 2013. godine, dva dana nakon što je najavio svoju ostavku, razgovarao je s klerom u Rimu o “Medijskom prikazu Drugog vatikanskog koncila” i stvarnog Drugoga vatikanskog koncila. Bile su to proročke riječi. Uslijedio je medijski prikaz konklava i prava konklava, sinoda medija i prava Sinoda, pontifikat medija i pravi pontifikat.

Medijski pontifikat pretpostavlja konstantnu revoluciju: Crkva će se konačno riješiti svojih struktura, izaći na egzistencijalne periferije, poboljšati moć nacionalnih biskupskih konferencija, zaživjeti snagu Evanđelja milosti i negirati bilo kakve ideje o osudi. Medijski pontifikat prikazuje papu Franju kao prvaka u socijalnim pitanjima, a u isto vrijeme kao papu koji je u stanju pragmatično pristupiti pitanjima ljudskog život, kao što je pobačaj.

Konzervativci su uplašeni zbog ovakvog medijskog prikaza pontifikata. Oni se boje – na primjer – da će naivan pristup pape Franje dovesti do prihvaćanja kontracepcije u predstojećoj enciklici o ekologiji, jer jedan od savjetnika za encikliku, ekonomist Jeffrey Sachs sponzorira kampanju kontrole rađanje. Oni također strahuju da enciklika može sadržavati određeno prihvaćanje “new age” koncepta o održivom razvoju.

No, postoji i pravi pontifikat o kojem se skoro nikada ne raspravlja. Ovaj pravi pontifikat je dobro poznat u “skrivenom Vatikanu” koji – usprkos svim pričama o revoluciji – vjerno i tiho nastavlja sa svojim radom i napreduje u reformama koje su već duže vrijeme bile u tijeku. Ovaj pravi pontifikat pokazuje da papa Franjo brani prirodnu obitelj i napada rodnu ideologiju.

Medijski pontifikat pokazuje kako se papa Franjo otvorio prema homoseksualcima govoreći: “Tko sam ja da sudim?” Pravi pontifikat pojašnjava da je, s ovom rečenicom, papa Franjo zatvorio ovo pitanje: ako homoseksualci žive po nauku Crkve, on ih neće suditi; ako ne, on ih i dalje neće suditi, jer su oni izvan Crkve. Točka. Sve dodatne riječi bi bile suvišne.

U stvarnom pontifikatu, papa Franjo cijeni konzervativnog kardinala Carla Caffarru iz Bologne zbog njegove intervencije na Sinodi biskupa. Osim njega, papa se također ozbiljno oslanja na kardinala Gerhard Ludwig Muellera, prefekta Kongregacije za nauk vjere. Papa Franjo također održava dobre odnose sa svojim majstorom ceremonije mons. Guidom Mariniem, a nema ni ništa protiv kardinala Raymonda Burkeu, koji je prebačen u Malteški Red iz Apostolske Signature.

Postoji još jedna stvar koju vrijedi spomenuti kada se analizira pontifikat pape Franje. Papa sigurno ima svoje simpatije i antipatije, ali na temelju njih on ne donosi “političke odluke”. Prelazak kardinala Burkea na manju funkciju i, vjerojatno, sličan premještaj kardinala Piacenza – iz Kongregacije za kler – uglavnom se može objasniti činjenicom da Papa želi poticati određenu vrstu pastoralnog pristupa unutar Crkve. Objašnjenje za njegove odluke treba tražiti na tragu njegove želje da usmjeri Crkvu prema njegovom idealu, a ne u nekom osobnom papinom doživljaju neke osobe. A njegov ideal je da Crkva uvijek bude u stanju misija, u dijalogu sa svijetom i prisutna na periferijama.

Oni koji su se zauzeli za tzv. revoluciju računali su na papine političke instinkte. Takvi su govorili Papi kako Crkva mora promijeniti svoj imidž zbog naroda, i da je to razlog zašto se strukture moraju mijenjati. Papa Franjo je, na samom početku, prihvatio ovu priliku i razmišljao o bitnim promjenama.

Ali on je također isusovac i zna kako pomno razmatrati situaciju. Rano je pristao na zapošljavanje nekoliko (skupih) vanjskih konzultanata kako bi promatrao kako se rasprava razvija unutar Vatikana i pomno je svakoga saslušao. To je njegov modus operandi: saslušati sve, a tek onda donijeti odluku. Na kraju, njegove odluke nisu uključile razgradnju kurije, kako se početno mislilo, a vjerojatno u nekim taborima i priželjkivalo.

U povijesti ovog pontifikata, postojao je trenutak u kojem je skriveni Vatikan, zbog svoje velike važnosti i uloge koju ima, te svojih reformi koje se odvijaju u duhu kontinuiteta, pridobio papu Franju, pa je on postao svjestan važnosti kurijalnih ustanova. U ovom trenutku čak izgleda da njegovi uobičajeni savjetnici zauzimaju sporednu ulogu.

Dakle, nije slučajno što je kardinal Maradiaga govorio o mogućnosti treće Sinode o obitelji, dok su njemački biskupi objavili višejezični prijevod njihovog sažetka odgovora vjernika na upitnike za Sinodu, vjerojatno u nadi da će i dalje moći dominirati u raspravama.

Današnji neprijatelji papa Franjine reforme su stoga vjerojatno isti kardinali i biskupi koji su ga na početku toliko podupirali, odnosno oni koji su promicali medijski prikaz pontifikata nad stvarnim pontifikatom, te riskirali da se uveliko pogrešno tumače stvarne namjere Svetoga oca.

Izvor