Naslovnica Crkva Milost i istina nikada ne mogu biti odvojene

Milost i istina nikada ne mogu biti odvojene

1384
0

Milost i istina nikada ne mogu biti odvojene, a sigurno se nikad ne mogu staviti nasuprot jedna drugoj– istaknuo je vatikanski kardinal Mauro Piacenza na predavanju za svećenike u Njemačkoj.

Dok brojni crkveni dostojanstvenici traže promjene u disciplini Crkve glede podjele pričesti, kardinal je opovrgnuo tvrdnju da se katolički moralni nauk smije zanemariti kako bi Crkva mogla djelovati u skladu s “milosrđem”.

Kardinal Piacenza, koji služi kao čelnik Apostolske pokorničarne , što je jedan od tri najviša suda u Crkvi, rekao je: “Kada su u kršćanstvu milost i istina prikazane kao antagonističke, ili barem kontradiktorne, to je uvijek rezultat djelomične percepcije.

Teško je zamisliti da bi se mogao staviti tako jak naglasak na milost koji bi bio na štetu istine. Ili, obrnuto, staviti snažan naglasak na istinu na štetu milosrđa.”

Kardinal odbija prijedlog iznesen od strane kardinala Waltera Kaspera i njegovih sljedbenika na Sinodi biskupa u listopadu, koji tvrde da postoji “umjetna suprotnost između doktrine i pastoralne aktivnosti“.

U kršćanstvu” rekao je Piacenza, “milost i istina su urođene, nerazdvojne, i to toliko da ih se ne može pravilno ni razlikovati“. Milost i istina, rekao je, su “ujedinjene bez zbunjenosti, i bez odvajanja. … Milosrđe bez istine nije kršćansko, kao što ni istina bez milosti nije kršćanska“.

Svaki puta kada je pastoralna aktivnost u suprotnosti s naukom – pastoralna aktivnost koja je puna milosti, a u suprotnosti je s učenjem i punom istinom – mi postajemo zarobljenici pred-kršćanskih okvira, u kojima istina i radikalna novost Riječi koja je postala Čovjekom [Krist] još uvijek nije dovoljno i adekvatno integrirana.

U svom obraćanju pod naslovom “Milost i istina će se susresti“, Piacenza je citirao psalme ilustrirajući pravo značenje katoličkog nauka, govoreći kako su se “Ljubav i Istina zagrlile.” Imamo novu realnost, ali ne stvorenu od ljudske ruke; realnost za kojom čeznemo te je intenzivno iščekujemo, ali koja nam dolazi kao istina samo kao dar od Boga.”

Osvrnuvši se na omiljenu temu kardinala Walter Kaspera i njegovih sljedbenika u “progresivnom” krilu Crkve, Piacenza je ustvrdio da “Moramo priznati primat savjesti“, ali je dodao kako je treba shvatiti u kontekstu “primata istine“.

Unatoč dramatičnom poricanju objektivne istine u naše vrijeme“, dodaje kardinal, “… moramo uvidjeti dramatičnu potrebu za istinom u srcu svakog čovjeka, potrebu koja je neukrotiva i neizbježna, jer je stavljena od Boga u ljudsko srce kada je rekao: “Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku … Na sliku Božju on ga stvori.'”

Sakrament ispovijedi je “vrhovni susret s milosrđem koje Bog nudi čovjeku i istina o čovjeku i njegovom odnosu s Bogom“.

Kardinal Piacenza je dodao da će “dobar ispovjednik voditi” osobu koja se ispovijeda, kako bi prepoznala “objektivnu istinu koja dolazi izvana, jer je dana i objavljena kao uvjet za autentično, objektivno iskustvo milosrđa“.

Ured kardinala Piacenza je odgovoran za davanje ili uskraćivanje prava vezanih uz disciplinu sakramenata Crkve. Crkva neke grijehe smatra toliko teškima da se oni ne mogu rješavati na lokalnom nivou župnika pa ni biskupa, nego su “rezervirani za Svetu Stolicu“, uključujući i skrnavljenje euharistije, koja se smatra stvarnom prisutnošću Kristovom, njegovim fizičkim tijelom i krvlju.

Apostolska pokorničarne, često nazvana “sud milosti” je Vatikanski ured odgovoran za podjelu odnosno zadržavanje dispense vezanih uz Crkvenu disciplinu i sakramentalnu praksu, kao što je utvrđivanje treba li i kada dati oprost onima koji su automatski izopćeni “latae sententiae“, ili vlastitim djelima. To je slučaj s ozbiljnim grijesima poput pobačaja.

Njegov ured je možda najviše povezan s onim pitanjima koja su prouzročila globalne kontroverze tijekom prošle godine, a osobito onim prijedlogom koji bi omogućio razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima primanje svete pričest bez promjene njihove životne situacije. Katolici u stanju “smrtnog grijeha” ne mogu primiti pričest dok ne učine valjanu sakramentalnu ispovijed, što u najmanju ruku podrazumijeva izraženu namjeru da nikada više neće počiniti isti grijeh.

Neki biskupi i kardinali, koji su se protivili prijedlogu kardinala Kaspera, istaknuli su da bi to zahtijevalo od svećenika da svjesno dijele pričest osobama koje su u objektivno grešnom stanju, što bi predstavljalo čin namjernog skvrnuća.

Izvor