Naslovnica Društvo Moderni gnosticizam

Moderni gnosticizam

402
0

Gnostička dinamika se posebno očituje u oštroj osudi tradicionalnih institucija i morala kao opresivno „rasističkih“, „seksističkih“, „homofobičnih“ itd. Teoretičari daje dozvolu za kršenje postojećih normi u ime „socijalne pravde“ i „pravedne“ osude svakoga tko se usprotivi.

Mnoge varijacije gnostičke hereze su nastale u drevnom i srednjovjekovnom svijetu. U kontekstu u kojemu se stvarnost nadnaravnog uzimala zdravo za gotovo. Utjecaj klasičnih filozofskih tradicija poput neoplatonizma i dominacije Crkve omogućio je ovaj refleksivni supernaturalizam. No, prosvjetiteljstvo je radikalno promijenilo osnovnu kulturnu situaciju, slomivši moć Crkve nad zapadnom civilizacijom, te je zapadnu filozofiju i intelektualni život postavilo na put prema naturalizmu.

Voegelin (Eric Voegelin (1901. – 1985.) je bio među najvažnijim misliocima koji su analizirali modernost pod kategorijom hereze, a specifična hereza koju je smatrao ključnom za analizu bio je gnosticizam) smatra da to nikako nije uništilo gnostički način razmišljanja, već ga samo transformiralo. Gnosticizam nije nestao s padom supernaturalizma; umjesto toga, prilagodio se novoj kulturnoj situaciji naturalizirajući se. „Imanentiziranje eshatona“ je najočitija prilagodba, dok su svi ostali elementi gnostičkog načina razmišljanja isto tako transformirani na različite načine u modernim oblicima gnosticizma.

Stoga, razmotrite marksizam sa stajališta Voegelinove analize. Sve prožimajuće i gotovo svemoguće zlo koje gnostik vidi u svijetu postaje kapitalizam i buržoazijska moć koja ga održava. Prema marksističkoj analizi, ova je moć preuzeta da prožima svaki aspekt života utoliko što smatra da pravni, moralni, vjerski i općenito kulturni aspekt društva odražavaju kapitalističku ekonomsku „bazu“. Svakodnevne moralne pretpostavke puka su ideologija koje prikrivaju interese buržoazijske moći, dok je religija puki opijat za pomirenje potlačenih s tom moći itd. Marksistička teorija je zapravo gnoza koja otkriva mračnu i skrivenu istinu o svijetu. Marx, Engels i Lenjin imaju ulogu koju su gnostički mudraci poput Valentina, Marciana i Manija imali u prošlim gnosticizmima. Manihejski odnos tame i svjetlosti igraju buržoazijski tlačitelj s jedne strane, a proletarijat i njegova intelektualna snaga s druge strane.

Marksistička pozicija je subjektivistička i neostvariva, kao i kod ranijih gnostika, do te mjere da je kritika marksističke analize odbačena kao ideološka maska za buržoazijsku moć, a kritičari su označeni kao „objektivni saveznici“ te moći (čak kada se dogodi da je riječ o samim ljevičarima). Paradoksalna puritansko/libertinska dinamika očituje se u moralističkom odbacivanju buržoazijskih moralnih normi. Konačna pobjeda nad zlom – „imanentizirani eshaton“ – ostvarenje je komunizma, u kojem će nestati eksploatacija, prevladat će se otuđenje, država će uvenuti, a oslobođeni čovjek će (kako je Marx slavno rekao): „loviti ujutro ribu, orati popodne, i diskutirati nakon večere“.

Uzmite u obzir analizu nacizma kao oblika gnosticizma. Ovdje Židovi predstavljaju ulogu svemoćnog negativca, koji su u nacističkoj propagandi prikazani kao marionete iza kapitalističkog iskorištavanja i komunističkog ugnjetavanja, te kao izvanzemaljski i podljudski paraziti koji podrivaju zdravstveni i moralni poredak njemačke nacije. Gnoza zapravo otkriva Führerovo učenje. Führer i arijevci koje on vodi s jedne strane, a Židovi i njihovi saveznici s druge strane, igraju već poznate manihejske uloge. Kulturni relativizam nacističke ideologije daje mu u osnovi subjektivistički i iracionalistički karakter. Libertinsko / puritanska dinamika dolazi do izražaja u nacističkom preziru prema uobičajenim pojmovima pravde i prava s jedne strane i u strogom etosu samopožrtvovnosti za njemačku naciju s druge strane. (Pogledajte knjigu Claudie KoonzNacistička savjest“ za rasvjetljavajući prikaz nacističkog pseudo-morala.) Nacistički izopačeni „imanentizirani eshaton“ je uključivao „konačno rješenje“ i “tisućugodišnji Reich“.

Probuđeni gnosticizam

Kritična rasna teorija predstavlja istu formu. Razlika je u tome što, za razliku od marksizma i nacizma, nije (još?) provedena kao politički program. Ali buncanja Ibrama Kendija ili Robina DiAngela očituju istu paranoju, iracionalizam i manihejski fanatizam kao i bilo koji drugi oblik gnosticizma. Nasilne implikacije kritične rasne teorije već su viđene na ulicama Washingtona, Portlanda, Seattla, Minneapolisa, New Yorka, Kenosha i drugih američkih gradova tijekom ljeta 2020. – odjek gnostičkih rulja iz prošlosti (SA Brownshirts, Young Maoists i dr.) i predokus onoga što dolazi.

Za Kritičnu rasnu teoriju, sve prožimajući i gotovo svemogući izvor zla na svijetu je „rasistička snaga“, „nadmoć bijelaca“, „privilegija bijelaca“, a zapravo i sama „bijela boja“. Ovaj je rasizam „sistemski“ u foucaultovskom smislu – uvlači se u svaki kutak društva i nesvjesne pretpostavke svakog građanina. To se posebno očituje u „nejednakostima“, koje proizlaze iz „implicitnih pristranosti“ koje vrebaju čak i kod ljudi koji za sebe misle da su oslobođeni rasizma. A to se može naći čak i u naizgled bezazlenom kaznenom djelu, koja su u stvarnosti „mikroagresije“. Čak samosvjesni „antirasistički“ prilagoditelji nisu oslobođeni rasizma, ali moraju se neprestano uključivati u samokritičnu borbu u maoističkom stilu da iskorijene i priznaju sve dublje i neispitane rasističke pretpostavke.

U Kritičnoj rasnoj teoriji zamišljena totalitarna „nadmoć bijelaca“ igra ulogu koju Bog Starog zavjeta ima u izvornim oblicima gnosticizma, koju buržoazija ima u marksističkoj teoriji i koju Židovi igraju u nacističkoj mitologiji. To je vražja figura na koju se može prebaciti svaka nesreća i na koju se može usmjeriti svaka mržnja i ogorčenje, biće koji vreba ispod svakog kreveta i u svakom sjenovitom kutu, čekajući da terorizira. Zapravo, kao što kritičari rasne teorije ističu, ako uzmete djelo Kritične rasne teorije i zamijenite izraze poput „bijelci“ i „nadmoći bijele boje“ s „židovstvom“ i „Židovima“, rezultat će biti da je riječ o djelu nacističke propagande.

Drugi oblici probuđenog gnosticizma imaju svoja vlastita strašila: “patrijarhat”, „heteronormativnost“ itd. Koji su poput „bijelaca“ apstrakcije o kojima se govori kao o konkretnim demonskim moćima. Taman kada ste pomislili da ste čuli za svaku vrstu „ugnjetavanja“ koja se može zamisliti, kritički teoretičari su stvorili pojam „intersekcionalnost“ pomoću koje se mogu zamisliti sve egzotičniji oblici. Na primjer, ako ste trans rodna lezbijka, trpite posebnu vrstu ugnjetavanja – definiranu presjekom ugnjetavanja koju trpi grupa kojoj pripadate – koja se razlikuje od one koju trpi homoseksualni imigrant s invaliditetom. (Wokesteri ne igraju na kartu žrtve; igraju čitav špil s 52 karte.)

Gnoza koja navodno otkriva svu tu zagušljivu opresiju može se naći u spisima gurua poput Kendija i DiAngela, koji se razlikuju od Marciana i Manija po veličini svoje čekovne knjižice. Njihove su knjige gotovo u potpunosti bez ikakve stvarne argumentacije. Umjesto toga, postoji stranice čiste tendencioznosti i upitnosti, sa svim nesuglasicama koje su unaprijed preventivno odbačene kao „rasističke“. Tvrdnje o rasnoj teoriji udžbenički su primjeri Popperovske neostvarivosti – sve se tumači kao dokaz za njih i ništa se ne smije računati kao dokaz protiv njih.

Naravno, u svijetu zaista postoji rasizam, baš kao što kapitalisti izrabljuju svoje radnike. Takav bi rasizam doista trebao biti osuđen. Autori Kritične rasne teorije navode neke stvarne primjere rasizma, ali postojanje rasista ni blizu ne može uspostaviti cjelokupni paranoični rasni svjetonazor, kao što nije dovoljno postojanje eksploatatorskih kapitalista da se utvrdi istina marksizma.

Nije slučajno da teoretičari rasne teorije za sebe misle da su „prosvijetljeni“. Jer nije ih primorala racionalna argumentacija, već konverzijska iskustva, a Kendi, DiAngelo i drugi su u osnovi gnostički propovjednici, a ne filozofi ili društveni znanstvenici. Njihovo oslanjanje na zapaljivu retoriku, preventivno odbacivanje svake kritike kao rasističke i inzistiranje na stavljanju najzlokobnije zamislive interpretacije na svaki aspekt društvenog života, stvaraju „svijet snova“ upravo onakvo kako ga Voegelin opisuje. Kao što je Greg Lukianoff primijetio, „probuđenost“ usađuje iskrivljujuće i paranoične misaone navike takve vrste na koje kognitivni bihevioralni terapeuti upozoravaju svoje pacijente da ih izbjegavaju.

Gnostička dinamika se posebno očituje u oštroj osudi tradicionalnih institucija i morala kao opresivno „rasističkih“, „seksističkih“, „homofobičnih“ itd. Teoretičari daje dozvolu za kršenje postojećih normi u ime „socijalne pravde“ i „pravedne“ osude svakoga tko se usprotivi. Manihejski element očituje se u Kendijevom notornom inzistiranju da ne postoji „nerasistička“ neutralna sredina. Morate biti protivnik rasizma u Kendijevom shvaćanju tog izraza ili ste rasist. Općenito, mentalitet „prosvjetljenih“ ili „ratnika socijalne pravde“ apsolutno je netolerantan prema svima koji se ne slažu. Ili ste na njihovom putu ili ste dio „rasističkog“, „seksističkog“, „homofobnog“ neprijateljstva. Imanentizirani eshaton je radikalno egalitarni svijet koji je pročišćen od svakog posljednjeg traga (bilo u djelima ili u mislima) „nepravde“, „rasizma“, „seksizma“, „homofobije“ itd. Budući da uvijek postoje novi i sve egzotičniji načini „ugnjetavanja“ koji se trebaju identificirati i priznati, taj je eshaton zaista jako daleko.

Rat protiv gnosticizma

Budući da je „probuđenost“ iznenada preplavila sveučilišta, srednje škole, medicinsku struku, vojsku, posao i naizgled svugdje drugdje, vidimo nešto usporedivo s arijskom krizom iz 4. stoljeća ili albigenskom krizom iz 13. stoljeća – alarmantno brzo širenje otrovnog religioznog kulta koji ugrožava opći sociopolitički poredak te ni manje ni više nego i Crkvu. Kao i u ranijim krizama i ovdje ima mnogo kršćana, koji se kao krivovjerci rado priklanjaju ludilu. Postoje i neki pravovjerni kršćani koji se iz kukavičluka i/ili neurednosti pokušavaju prilagoditi tome. U sekularnom kontekstu vidimo sličnu dinamiku među konzervativcima.

Ali velika većina pravovjernih kršćana i konzervativaca vidi ludilo onakvo kakvo jest i uznemireno je zbog toga. Primjena Voegelinove analize otkriva pravu prirodu fenomena i pokazuje da bi ih to trebalo jako uznemiriti. Ona također pokazuje kako ne odgovoriti na krizu – bilo kakvim oblikom protu-gnosticizmom. Ipak, čini se da je bizarni desničarski fenomen QAnona upravo to. Ima sve ključne oznake gnostičkog načina razmišljanja – postavljanje nevidljivih zloćudnih sila, hermeneutika sumnje i teoretiziranje „svijeta snova“, manihejstvo i netrpeljivost prema svim neistomišljenicima, čak i nešto poput imanentiziranog eshatona („Oluja“).

Gledano dugoročno, kritička rasna teorija i drugi oblici „prosvjetljenja“, premda ne mnogo intelektualno sadržajniji od ludila QAnona, očito su daleko opasniji, s obzirom na njihovu pseudo-akademsku prirodu i privlačnosti zbog uvriježenog mišljenja. Opet, ideje „probuđenih“ preplavljuju medije, sveučilišta, srednje škole, crkve, prostorije korporacija i odsjeke za ljudske resurse, i dalje – uvriježena središta društvenog i ekonomskog poretka. QAnon, za razliku od toga, iako ima masovnu privlačnost, ne proteže se više među onima koji imaju moć i utjecaj (među pravnicima i kongresmenima). Za razliku od kritičke rasne teorije i ostalih elemenata „buđenja“, on nema intelektualnu podrijetlo ili kulturni okvir koji bi mu mogli pružiti mogućnost da se proširi mnogo dalje od toga. Evo ispitivanja: malo republikanskih političara se želi povezati s QAnonom. No, malo se demokratskih političara usuđuje distancirati od kritičke rasne teorije i drugih oblika „buđenja“. To vam pokazuje koji od ovih zaraćenih gnosticizama ima prednost.

Svejedno, u svom kratkom tijeku, ludilo QAnona već je nanijelo ogromnu štetu, kako trujući umove, isto tako igrajući ulogu u republikanskom gubitku izbora za senat u Georgiji i u upadu u američki Kapitol. Povijest weimarske Njemačke nas uči da rat gnosticizama ne završava dobro.

Gnostičko probuđeno ludilo neće se otkloniti njegovim uklanjanjem. Naprotiv, više nego ikad, vrijeme zahtijeva konzervativnu prisebnost i pravovjerje. Hereze ne samo da žele podrivati Crkvu, već ispuniti prazninu koji se otvara kada Crkva izgubi samopouzdanje, vjernost tradicionalnom učenju i smisao poslanja – i kao posljedicu toga izgubi atraktivnost. Kriza Zapada je kriza Crkve. Zapad se neće vratiti zdravlju sve dok se Crkva ne vrati zdravlju. To je projekt koji zahtijeva da gledamo dalje od izbornih ciklusa. Zapravo i izvan politike.

Dr. Edward Feser