Naslovnica Društvo Molitva kao kazneno djelo!

Molitva kao kazneno djelo!

491
0

Savezna Država Viktorija, u Australiji, je usvojila zakon kojim se zabranjuju konverzijske terapije – upotreba psiholoških ili duhovnih intervencija u pokušaju promjene čovjekove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, što će zasigurno znatno pojačati sukob između vjerske slobode, individualnog izbora i identitetske politike. Ovaj zakon bi mogao postati model za zakone drugdje u demokratskom svijetu.

Zakon definira praksu promjene ili suzbijanja kao sljedeću:

praksa ili ponašanje usmjereno prema osobi, bilo s (ili bez) pristankom/a osobe na temelju seksualne orijentacije ili spolnog identiteta osobe; u svrhu promjene, suzbijanja seksualne orijentacije ili rodnog identiteta osobe; i navođenje osobe da promijeni, potisne seksualnu orijentaciju ili rodni identitet“.

Imajte na umu da, pravno gledajući, pristanak osobe je nebitan: praksa promjene ili suzbijanja nezakonita je bez obzira na stav osobe o kojoj se radi.

Zaista važan dio zakona iz vjerske perspektive je njegov popis „praksi promjene ili suzbijanja“. To uključuje: „provođenje vjerske prakse, uključujući, ali ne ograničavajući se na praksu utemeljenu na raznim molitvama, poput oslobađanja ili egzorcizma“. (!)

Ukratko, ako netko zamoli svećenika ili prijatelja kršćanina da se moli za njega kako bi mogao promijeniti svoju seksualnu želju ili rodnu disforiju, taj svećenik ili prijatelj riskira počinjenje kaznenog djela. Pretpostavljam se da se to odnosi i na roditelje koji se mole za svoju djecu – ili možda čak i roditelji koji uče svoju djecu da su nesputani izrazi seksualne želje (barem u skladu s kanonima građanskog ukusa) neprikladni.

Ova se odredba očito ne temelji na bilo kojem suvislom metafizičkom prigovoru molitvi. Ako zakonodavci vjeruju da Bog postoji, oni vjerojatno vjeruju da je dovoljno mudar da ignorira takve molitve ako su uistinu štetne. I ako misle da on ne postoji, onda se čini razumnim pretpostaviti da bi takve molitve smatrale prilično besmislenima, čak i besmislenim vježbama.

Iako politika nije metafizička, ona ipak otkriva jedan od aspekata nove politike identiteta: izdajice se ne mogu tolerirati. Bez obzira na žestoke prozivke Johna McWhortera zbog nove religije antisemitizma koji zahvaća Sjedinjene Američke Države ili neke anonimne osobe u Australiji koja smatra da je njegova/njezina rodna disforija problem njegovog/njezina uma, a ne tijela; izdajica je netko tko je u najgorem slučaju zlonamjeran, u najboljem slučaju netko koga treba zaštititi od njega samoga.

Današnje zakonodavstvo pokazuje jedno od najčudnijih rezultata modernog naglašavanja radikalne slobode pojedinca. U takvom svijetu svima se teoretski mora dopustiti da imaju svoje vlastite narative o identitetu. Budući da neki narativi o identitetu neizbježno stoje u suprotnosti s drugima, neki identiteti stoga moraju biti privilegirani legitimnim statusom, a drugi tretirani kao kulturne bolesti. To znači da, u ironičnom preokretu, pojedinac prestaje biti suveren i vlada mora uskočiti kao izvršitelj (zaštitnik). Skupina lobista danas odlučuje tko je unutra, a tko vani, što rezultira time da se u ovom slučaju homoseksualne ili transseksualne osobe koje žele postati heteroseksualne ne mogu tolerirati. Mogli bismo reći da samo njihovo postojanje predstavlja prijetnju. Dodijeliti bilo koji stupanj legitimnosti njihovoj želji znači osporavati normativni status i želje drugih. Njihov narativ dovodi u pitanje osnovna prava.

Stoga molitva za takve „heretike“ mora biti zabranjena, čak i ako je izričito traže. To nije zato što molitva šteti ljudima kojima se nudi, već jednostavno zato što svjedoči činjenici da ni svi ljudi – čak ni svi homoseksualci i transseksualci – ne pristaju na trenutne privilegije politike seksualnog identiteta.

To je ohrabrujući znak i možda se napokon zapadna društva počinju buditi s činjenicom da kršćanstvo u svojoj srži svjedoči da svijet nije onakav kakav bi trebao biti. No, i zlokoban znak da je osnovna vjerska praksa kao što je molitva – koju nereligiozni često opisuju kao besmisleni magijski čin – sada meta neprijateljskog zakonodavstva u demokratskoj zemlji. Možda još nismo na mjestu gdje je misliti zločin, ali čini se da smo na mjestu gdje bi se izražavanje određenih misli, čak i u molitvi, moglo smatrati kriminalnim ponašanjem. Riskirajući poticanje ljudi na velika kaznena djela i prekršaje, pozvao bih sve da se mole da druge zemlje ne slijede primjer države Viktorije, jer ako to učine, možda će za nekoliko godina biti ilegalno moliti za gotovo sve što naši „gospodari“ ne budu odobravali.

Izvor