Naslovnica Crkva Moramo naučiti živjeti liturgijski

Moramo naučiti živjeti liturgijski

352
0

Bog nam je u otajstvu muke pokazao koliko je važno otajstvo koje slavimo staviti u kontekst liturgije Crkve. Stoga moramo naučiti živjeti liturgijski.

Draga braćo i sestre, cvjetna je nedjelja poput velikih vrata koja nas uvode u sveti tjedan. Isus uzlazi u Jeruzalem kako bi se ispunila Pisma, te biva osuđen na smrt i uzdignut na križ da zauvijek vlada s tog preslavnog prijestolja po kojemu smo spašeni. Na ulasku u Jeruzalem prati ga mnoštvo hodočasnika koji mu kliču kraljevskim poklikom – Hosana. “Ovo svečano klicanje usklik je blagoslova, himna ushita: izražava jednodušno uvjerenje da je u Isusu Bog pohodio svoj narod i da je željeni Mesija konačno došao. ” (Benedikt XVI). Kao što je izraelski narod nekoć pred Gospodina prostirao odjeću i palmine grane, tako i mi moramo pred njega prostrti cijeli naš život. Moramo se ponizno predati Gospodinu i pred njim biti u stavu klanjanja i zahvalnosti.  „Ponizno prostrimo nas same pred Kristom, umjesto ogrtača ili posječenih grana, zelenih grančica i lišća. Mašući duhovnim granama duše, i mi danas, zajedno s djecom sveto kličimo: ‘Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraela’“ (Sv. Andrija, kretski biskup)

Draga braćo i sestre, nakon što smo obilježili spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, čuli smo izvještaj o njegovoj Muci i tako otvorili vrata najsvetijeg tjedna u cijeloj godini. Zašto je Isusu podnio toliku Muku? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo poći na početak, u Edenski vrt. Čovjek stvoren da bi bio u zajedništvu s Bogom postaje neposlušan i čini grijeh. Zbog toga mora snositi posljedice. Kao kazna za grijeh javlja se smrt, a u životnom vijeku prekid prisnog zajedništva s Bogom. No već tada Bog uz kaznu obećava i Spasitelja. Kroz povijest, židovski je narod prinosio žrtve zadovoljštine Bogu. Tu nam je osobito važna žrtva okajnica za grijehe i dan pomirenja koji su Židovi slavili. Na taj dan veliki svećenik ulazio je u najsvetiji dio hrama, u svetinju nad svetinjama gdje je stajao Kovčeg saveza. Taj sveti kovčeg svećenik je škropio krvlju žrtvovane životinje koja je predstavljala grijehe naroda. Životinjska krv u dodiru sa svetinjom trebala je, po njihovu mišljenju, okajati grijeh naroda. No, za takve žrtve sam Gospodin u Svetom pismu kaže da mu se ne mile, da krv bikova i jaraca ne može odnijeti grijeha. I kao što je Adam predstavljao cijelo čovječanstvo te zbog toga svaki čovjek ima krivnju istočnog grijeha, tako je bio potreban netko tko će također u sebi obuhvatiti cijelo čovječanstvo i dati zadovoljštinu za grijeh svijeta. Takvog čovjeka ili životinju bilo je nemoguće naći. Sada, kad ovo čujemo, Bog koji uporno traži zadovoljštinu za učinjeni prvi grijeh može nam se činiti okrutnim. No ako uzmemo u obzir da je u punini vremena sam Bog u svojoj drugoj božanskoj osobi, to jest Sinu, odlučio postati čovjekom kako bi dao zadovoljštinu i otkupio čovjeka onda u Bogu zaista možemo gledati samo neizmjernu ljubav. Utjelovljeni Krist u sebe uzima svakog čovjeka kad je u utrobi Djevice Marije uzeo čovječju narav. Kao takav on jedini može u ime cijelog čovječanstva dati Ocu zadovoljštinu za grijeh. “Tako su Kristovim križem napokon prevaziđene stare hramske žrtve i dogodilo se nešto novo. U Kristovu križu dogodilo se ono što se uzaludno pokušavalo postići žrtvovanjem životinja: dana je zadovoljština za grijeh svijeta. Janje Božje, a ne životinja, uzelo je na sebe grijeh svijeta i odnijelo ga. Ostvarilo se pomirenje. U Isusovoj muci sva nečistoća svijeta dodiruje beskrajno Čistoga, dušu Isusa Krista, a time i samoga Sina Božjega. Sam Bog sebe stavlja kao mjesto gdje se čovjek s njim izmiruje. Sam Bog unosi u svijet svoju beskrajnu čistoću kao dar.” – tumačio je Benedikt XVI.

Na koncu ostaje pitanje zašto baš tako okrutna smrt na križu? Križ je zapravo od samih početaka najvaljen – kao što je u edenskom vrtu s drva dobra i zla neposluhom prvog Adama rođena smrt i grijeh, tako je s drva križa posluhom Krista novog Adama pobijeđena smrt i rođen život. Tako je i životinjskim žrtvovanjem najavljena žrtva Božjeg Jaganjca, a u krvi kojom se škropio kovčeg saveza Kristova krv koja je jedina mogla dati zadovoljštinu. Dakle cijeli Stari zavjet upućeje na križ. Bio je to očito u Božjoj namisli najprikladniji način zadovoljštine. Tako u vrijeme kad su židovski svećenici u hramu klali janjce za liturgiju pashe, Isus, pravi Božji jaganjac umire na križu. Isus je tako ispunio sve ono što je u Pismu najavljeno.

Draga braćo i sestre, kao što smo mogli vidjeti Bogu je bilo jako bitno da liturgijskim propisima dadne pravi smisao. Isus je svoje vazmeno otajstvo uklopio u točno odgovarajuće liturgijsko vrijeme i liturgijske propise. Njegova krv škropi cijelo čovječanstvo i čisti ga, on polaže život poput janjeta. Nije Božji Sin za vrijeme kad će podnijeti Muku izabrao primjerice židovski blagdan sedmica kad su zahvaljivali za plodove žetve. Isus izabire podnijeti Muku u vrijeme kad Židovi slave Pashu, kad liturgijski vrše spomen na noć kad ih je Bog čudesno izbavio iz egipatskog ropstva, kad je anđeo zatornik poslan ubiti egipatske provrođence preskočio njihove kuće jer su bile obilježene krvlju Janjeta kojeg su blagovali tako da mu nijednu kost ne slome i kad su se spominjali noći u kojoj su kroz Crveno more prošli po suhu. Tu liturgiju Isus izabire kao onu kad će ispuniti Pisma. Njegova Muka ne bi imala smisla da se odvila u kontekstu blagdana sedmica. Njegova Muka ima smisla u liturgijskom spomenu Pashe jer on je taj koji nas je oslobodio ropstva grijeha i smrti, on je Janje čija nas krv spašava od zatornika vječne smrti, on je taj koji se dragovoljno ponudivši na smrt da bi naš dug isplatio sve nas kroz more grijeha po suhu proveo. Bog je tako pokazao da mu je vrlo bitno ispuniti liturgijske propise. Stoga primjerice ne možemo danas slaviti gluhu nedjelju nego Cvjetnicu. Ne možemo na Veliki petak pjevati aleluja, a na Uskrs “Ja se kajem Bože mili”. Ne smije nam biti blagoslov šunke i jaja bitniji od toga što Isus leži u grobu. To sve u našem duhovnom životu stvora konfuziju i ne odgaja nas da liturgiju Crkve shvatimo kao mjesto naše duhovne preobrazbe nego kao nešto što ovisi od nas pa koristimo fraze: “Ah nije to Bogu bitno, sve na slavu Božju, neće se Bog ljutiti ako mi nešto malo okrenemo po svom”. A Bog nam je u otajstvu muke pokazao koliko je važno otajstvo koje slavimo staviti u kontekst liturgije Crkve. Stoga moramo naučiti živjeti liturgijski. Ne smijemo njegovati prirodnu religioznost nego moramo imati odraslu vjeru. Liturgija nije naša, ona je Božje djelo. Sljedeće misli pape Benedikta XVI koji je bio i jest veliki zaljubljenik u liturgiju, a možemo slobodno reći koji je liturgijska duša, mogu nam pomoći da sve što sam rekao shvatimo na jedan dublji način. On nam govori: “Liturgija ne može biti plod naše mašte, naše ljudske kreativnosti ili improvizacije. Kršćanska liturgija je liturgija ispunjenog Božjeg obećanja. (…) Stoga, nisu pojedinac – svećenik ili vjernik – ti koji slave liturgiju, već je ona u prvom redu Božje djelovanje po Crkvi, koja ima svoju povijest, svoju bogatu tradiciju i svoju kreativnost. Ta univerzalnost i temeljna otvorenost, koja je svojstvena čitavoj liturgiji, jedan je od razloga zbog čega nju ne može smisliti ili mijenjati pojedina zajednica ili stručnjaci, već ona mora biti vjerna oblicima što ih je utvrdila i zadala sveopća Crkva. (…) Liturgija se slavi zbog Boga a ne zbog nas samih; ona je njegovo djelo, a mi se moramo otvoriti njemu i pustiti da nas vode on i njegovo Tijelo koje je Crkva.”

Draga braćo i sestre, liturgija Crkve nam ovih dana sve više otkriva otajstvo Kristove Muke. Želimo li se pridružiti Gospodinovoj slavi na Uskrs najprije moramo s njime proći kroz otajstvo križa. Razmatranje Isusove muke neizmjerno nam koristi. Sveti je Toma Akvinski rekao kako je Isusova muka dovoljan uzor i vodič kroz život. Ukoliko želimo zaista upoznati Krista moramo biti sjedinjeni s njime u njegovoj boli, moramo istinski i stvarno doživjeti prizore koje u molitvi predočujemo a koje je Isus zaista za nas podnio. Razmatranjem Kristove Muke stječemo bezbrojna dobra. Ono najvažnije jest da ćemo naučiti prezirati grijeh, jer ćemo postati svjesni koliku je bol naš Gospodin podnio zbog grijeha. Grijeh znači razapeti Sina Božjega uvijek iznova. Želimo li da Isus tu bol proživljava još koji put? Nakon pozornog razmatranja Muke Kristove nećemo imati takvu želju, uskladit ćemo svoj život s Njegovim, ravnat ćemo se po njegovim djelima. Amen.

Vlč. Daniel Katačić