Naslovnica Crkva Motu proprio o “ženskoj službi” nastavlja obrazac prekida s liturgijskom tradicijom

Motu proprio o “ženskoj službi” nastavlja obrazac prekida s liturgijskom tradicijom

769
0

Odluka pape Franje, da svojim motu propriom Spiritus Domini, izmijeni kanonsko pravo tako da „službe“ lektora i akolitata budu otvorene ženama, dobro se uklapa u ovaj sve veći odmak od katoličke tradicije. Iako je prethodno ženama bilo dopušteno čitati i ministrirati na Svetim misama, kanonsko je pravo dopuštalo samo muškarcima da vrše, na trajan i stabilan način, službe lektorata i akolitata. To je, moglo bi se reći, još jedan čavao u lijes Novus Ordo, odvajajući ga još dalje od baštine latinskog obreda.

Više od 1700 godina Rimska crkva je znala za postojanje četiri „niža reda“ (vratar, egzorcist, akolit i lektor) i tri „viša reda“ (subđakon, đakon i prezbiter). Sve su ove uloge liturgijske ili imaju liturgijske implikacije, pa su stoga bile rezervirane za muškarce. Pavao VI. je pokušao ukinuti niže redove i zamijeniti ih onim što je nazivao „službama“ akolitata i lektorata, ali da bi zadržao privid kontinuiteta, i te službe je ograničio na muškarce. U osnovi, ista vrsta neposluha koja je dovela do pričesti na ruku dovela je i do asistiranja žena i djevojaka kao poslužiteljica i čitateljica. Papa Ivan Pavao II., u jednom od najgorih poteza svoga pontifikata, prepoznao je takvu praksu kao dopuštenu, iako ne i obaveznu.

Stoga, iako motu proprio pape Franje može izgledati kao tehnička značajka – i zasigurno ne bi imao učinka na mjestima u svijetu gdje su svetišta već preplavljena ženama – zapravo predstavlja tektonski pomak i u teologiji i u praksi. Papa Franjo po prvi puta kaže da bi Katolička crkva trebala službeno ustanoviti žene kao liturgijske službenice, tj. ne kao zamjenu za ministrante, već kao ministrantice.

Iako takva odluka ne zahtijeva otvaranje službi đakona ili svećenstva za žene, ona je razumljiva u pozadini sveprisutnog feminizma koji izjednačava vrijednost žena s preuzimanjem uloga koje su tradicionalno rezervirane za muškarce. U tom smislu, nastavlja se potpirivati plamen lažnog egalitarizma koji nikada neće prestati agitirati da žene budu zaređene za đakonise i svećenice. Štoviše, reflektira neuspjeh u razumijevanju zašto su crkvene službe prije svega rezervirane za muškarce i zašto je uključivanje žena u te uloge u suprotnosti sa samom prirodom i strukturom katoličke liturgije.

Ovo snažno odstupanje od katoličke tradicije – što očito „nije problem“ u umu pape koji je već izmijenio sveopći katekizam Crkve po pitanju mnogih stvari od ne male važnosti – prouzrokovat će mnoge praktične probleme zbog najnovijih promjena kanonskog zakona.

U Sjedinjenim Američkim Državama, ali i drugdje u svijetu, vidjeli smo polagani povratak na običaj da samo muškarci budu ministranti, običaj koji čak i po motu propriumu Spiritus Domini ostaje potpunosti legitiman (ne postoji zahtjev da žene budu lektorice, akolitkinje, čitačice ili poslužiteljice). Trenutno nije većinska praksa da samo muškarci budu ministranti za oltarom, ali se pokazala iznenađujuća tendencija da se to ponovno vrati. Ovaj novi motu proprio bit će alat za protivljenje liberalnih biskupa i svećenika takvim naporima. Prema liturgijskom zakonu kojim je uređen Novus Ordo, ako je prisutan ustanovljeni lektor ili akolit, on (ili sada ona) ima prednost u asistiranju, u odnosu na bilo koga drugog. Prije je odluka o korištenju lektorica ili poslužiteljica bila prepuštena pojedinom svećeniku, ali odluka pape Franje da promjeni zakon moglo bi se koristiti za „sadnju“ ministrantica i lektorica u župama (tako da moraju biti zaposlene). To bi bio učinkovit način da se zaustave pokušaji obnavljanja tradicionalnije prakse.

Neki se katolici, privrženi tradicionalnoj latinskoj misi, pitaju hoće li i na njih ova promjena zakona utjecati. Odgovor je ne, jer – barem zasad – ovaj autentični oblik rimskog obreda uređen je vlastitim zakonima, onim zakonima koji su bili na snazi 1962. (i, sve češće, običaji prisutni prije 1955.). Stoga, kao što je pričest na ruku i „izvanredne službenike svete pričesti“ nemoguće uvesti u tradicionalnu latinsku misu, tako ni pravila o lektoricama i ministranticama ne mogu utjecati na tradicionalnu latinsku misu, budući da su proglašena samo za Novus Ordo.

Kada sam ranije rekao da je papa Pavao VI. „pokušao ukinuti niže redove“, pažljivo sam odabrao svoje riječi jer je činjenica da se niži redovi i dalje dodjeljuju u svećeničkim i redovničkim zajednicama koje se koriste klasičnim rimskim obredom. Niži redovi zapravo nisu ukinuti, kao što nije ukinut ni sam usus antiquior. Ukratko, svaki od dva „oblika“ rimskog obreda ima svoje specifično liturgijsko zakonodavstvo i nikada se ta dva „oblika“ neće miješati. Čini mi se daleko vjerojatnijim da bi papa Franjo ili budući papa pokušao u potpunosti zabraniti usus antiquior, nego da bi naredio poštivanje rubrika i zakona Novus Orda u proslavi starog obreda. (Opet kažem „pokušao“, jer bi papi bilo nemoguće zabraniti drevnu liturgiju Rimske crkve, iako on to pravno može.)

S obzirom na ovu odluku, konzervativci se mogu oprostiti od svoga sna o ponovnom uspostavljanju kontinuiteta između drevne latinske liturgijske tradicije i hrabrog svijeta Novus Ordo. Franjo je naznačio – za razliku od svih papa otkako je reforma nastupila – da mu nije stalo do takvog kontinuiteta u njegovom najdubljem korijenu; u najboljem slučaju, nekoliko vanjskih znakova prisjećanja na prošlost moglo bi se tolerirati za one koji „vole“ takve stvari. Ali nije riječ o „mirisima i zvonima“; radi se i uvijek se radilo o neraskidivoj vezi između lex orandi i lex credendi, sadržaja našega štovanja i sadržaja naše vjere.

Hvala Vam, papa Franjo, što ste nas još jednom podsjetili da ono što nam treba nije „hermeneutika kontinuiteta“ prepuštena na milost i nemilost vaših neustrašivih hermeneutičara, već jednostavno stvarnost tradicije koju Vi i svi modernisti prezirete.

Peter Kwasniewski