Naslovnica Crkva Nadbiskup Viganò o važnosti dobre literature za obnovu kršćanstva

Nadbiskup Viganò o važnosti dobre literature za obnovu kršćanstva

601
0

„Ponovno otkrivanje sjećanja, čak i u literaturi, zaslužno je i potrebno djelo za obnovu kršćanstva, obnovu koja je danas potrebna više nego ikada, ako svojoj djeci želimo povjeriti nasljeđe koje treba sačuvati i predati opipljiv znak Božje intervencije u povijesti ljudskog roda.”

Nadbiskup Carlo Maria Viganò nedavno je napisao predgovor za knjigu „Zahvalnost, kontemplacija i sakramentalna vrijednost katoličke književnosti”, zbirku eseja čiji je cilj čitateljima predstaviti čitav niz nadahnjujućih knjiga koje nam mogu pomoći u obnavljanju katoličkog ‘sjećanja’.

Talijanski prelat i hrabri branitelj vjere ukazuje na važnost pamćenja naše katoličke kulture. „Sjećanje je”, piše on, „temeljni element ljudskog identiteta, civilizacije i kulture: društvo bez sjećanja, čije se nasljedstvo sastoji isključivo od sadašnjosti bez prošlosti, osuđeno je da nema budućnosti. Alarmantno je da ovaj gubitak kolektivnog pamćenja utječe ne samo na kršćanske nacije, već ozbiljno pogađa i samu Katoličku Crkvu, a time i katolike.” Nedostatak ‘katoličke kulture’ danas, dodaje, „nije rezultat slučajnosti, već sustavnog rada onih koji, kao neprijatelji Istinitog, Dobrog i Lijepog, moraju izbrisati svaki element ovih božanskih svojstava iz čak najmarginalnijih aspekata društvenog života, iz naših idioma, iz sjećanja na naše djetinjstvo i iz priča naših baka i djedova.”

Opisujući ovu kulturnu tabulu rasu koja se dogodila među katolicima, nadbiskup Viganò nastavlja da „čitajući stranice Dantea, Manzonija ili jednog od velikih kršćanskih pisaca u prošlosti, mnogi katolici više ne mogu shvatiti moralni i transcendentni osjećaj kulture koja više nije njihova zajednička baština, ljubomorno čuvano nasljeđe, duboki korijen robusne biljke pune voća.”

Suprotno tome, objašnjava, „umjesto njega imamo skup zbunjenog smeća o mitovima o revoluciji, stari masonski ideološki repertoar i ikonografiju, navodne, slobode izvojevane giljotinom, zajedno s progonom Crkve, mučeništvo katolika u Meksiku i Španjolskoj, kraj tiranije kraljeva i papa te za kraj trijumf bankara i kamatara.”

Nadbiskup Viganò jasno nam pokazuje da razumije koncept „kulturne revolucije” koji je razvio komunistički filozof Antonio Gramsci te je imao za cilj pridobiti umove ljudi, utječući i dominirajući njihovom kulturom.

Ovo kulturno – a s njim i duhovno – osiromašenje među katolicima, prema riječima prelata, „našlo je značajno ohrabrenje i među onima koji su u okviru Katoličke crkve izbrisali 2000 godina neprocjenjive baštine vjere, duhovnosti i umjetnosti, počevši od jadna osjećaja manje vrijednosti koji je od Drugog vatikanskog sabora, vjernicima usadila čak i hijerarhija. „Upravo je crkvena hijerarhija – zajedno s mnogim običnim svećenicima – pomogla u promicanju uništenja umjetnosti pod okriljem Katoličke crkve. Pomislimo samo na moderne crkve, oltare i modernu crkvenu glazbu!

Nadbiskup Vigano snažnim riječima opisuje kako je to uništenje u konačnici usmjereno na samoga Boga: „Svakako, iza ove inducirane amnezije krije se trinitarna hereza. A tamo gdje se Varalica krije, vječna Božja Istina mora se zakloniti kako bi se napravilo mjesta za laž, izdaju stvarnosti i poricanje prošlosti.” U svjetlu ove analize oživljavanje katoličke književnosti, katoličke glazbe i katoličke arhitekture, čini se gotovo kontrarevolucionarnim činom.

Objašnjava prelat: „Ponovno otkrivanje sjećanja, čak i u literaturi, zaslužno je i potrebno djelo za obnovu kršćanstva, obnovu koja je danas potrebna više nego ikada, ako svojoj djeci želimo povjeriti nasljeđe koje treba sačuvati i predati opipljiv znak Božje intervencije u povijesti ljudskog roda.”

Izvor