Naslovnica Društvo Najveća prijetnja obitelji – Kulturni marksizam

Najveća prijetnja obitelji – Kulturni marksizam

2434
0

Ako želimo obraniti obitelj, moramo vratiti svijet iz ruku revolucionara.

Treba nam Reconquista – prvo u duhovnom, a zatim u kulturnom i političkom smislu.

Da bi obitelj bila sigurna, moramo dobiti rat za našu civilizaciju, budući da su obitelj i ljudski život sigurni samo u okviru normalnosti judeo-kršćanske civilizacije.

Naši pro-life i pro-obiteljski ciljevi su od ogromne važnosti. Međutim, ako se samo fokusiramo na njih i ne pobrinemo za ostatak, nećemo niti u tome uspjeti.

Ako dopustimo da druga strana kontrolira sve ostalo – jezik, kulturu, medije, obrazovanje, zakonodavstvo, gospodarstvo, javni život, vladu, zdravstvo, sve – onda ne bismo trebali biti iznenađeni ako bilo koja pobjeda koju ostvarimo za obitelj, u najboljem slučaju, bude kratkoga vijeka.

Jasna poruka je važan uvjet za pobjedu u duhovnim i kulturnim bitkama:

Kad govorite, recite Da ili Ne: sve ostalo dolazi od Zloga. 

                                                                                                                 (Mt 5, 37)

U kršćanskom rječniku postoji sve što nam treba kako bi opisali stvarnost. Jednostavno trebamo govoriti kršćanski, hablar Cristiano, kako se kaže u Španjolskoj. Ne trebamo upotrebljavati jezik onih istih ideologija s kojima se suočavamo; to samo njima omogućuje da zauzmu prednost i tjeraju nas u obrambeni položaj, prije nego li bilo kakva rasprava i započne.

Čak i pojmovi kao što su “mir”, “pravda”, “sloboda”, poznati kršćanskom jeziku, koriste se danas ideološki, čime je njihov izvorni smisao postao izobličen ili dobiva sasvim krivo značenje.

Dužnost pastira jest da ta razlika bude jasna.

Pastiri bi trebali propovijedati kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a ne socijalističku “pravdu”, shvaćenu kao državnu kontrolu nad gospodarstvom, odnosno preraspodjelu dohotka.

Pastiri bi trebali propovijedati mir kojemu nas uči Krist, a ne kako ga tumače institucije Ujedinjenih Naroda.

Oni ne bi trebali propovijedati protiv slobode – kao da su prešutno prihvatili da sloboda znači “seksualna sloboda”, kako je definirana od strane predlagatelja “seksualnog oslobođenja” (kulturni marksisti), ili pak da znači “financijsku bezobzirnost”, kako tvrde predlagatelji planske ekonomije (klasični marksisti).

Crkveni pastiri bi trebali propovijedati stvarnu slobodu, a to je oslobođenje od grijeha, od ropstva Sotone. Veritas liberabit vos. Prava sloboda znači spasenje, i tako nikada ne može biti loša ili pretjerana.

Korištenje zbunjujućeg, politički korektnog, ideološki-kontaminiranog jezika kod crkvenih vođa, umjesto Božje riječi, vodi mnoga katolička društva do moralne i političke zbrke, te poraza u ratu kultura.

Vjernici postaju nesposobni identificirati izvor napada protiv života i obitelji te kako se uspješno boriti protiv njih.

Jezik koji koriste crkvene vođa je laicima koji se bave politikom signal da moraju “skrenuti ulijevo”, što praktički onemogućuje katoličke političare da podrže slobodno tržište, da se suprotstave socijalističkoj državi, da se suprotstave muslimanskoj imigraciji, budu skeptični prema klimatskim promjenama, te prema ulozi UN-a. Jer ako tako i čine, govorili bi o stvarima barem drugačije, ili čak suprotno od onoga što svijet danas čuje od Crkve. Dakle, oni ili se diskreditiraju kao katolički političari, ili su prisiljeni podržati ljevičarsku politiku.

To je jedan od razloga zašto u većini katoličkih zemalja, katolici ne mogu postići veću političku zastupljenost. To je ujedno i razlog zašto u mnogim katoličkim zemljama danas vladaju kulturni-marksisti, unatoč činjenici da stvarna situacija na bojnom polju – što je javni prostor, osporen od strane revolucionarnih ideologija protiv kršćanstva – nije tako loš- osim ako se informirate samo preko javnih medija.

Još uvijek postoji tiha većina normalnih ljudi, o čijem postojanju ne čujemo u TV vijestima. To su tihi milijuni koji su došli na sprovod Ivana Pavla II, na veliko “iznenađenje” novinara i analitičara.

To su tihi milijuni koji su se nedavno okupili na ulicama Rima protiv rodne ideologije. Još i milijuni koji sada glasno prosvjeduju protiv komunizma u Brazilu.

Ti ljudi trebaju samo da ih pastiri vode u duhovnoj borbi.

Trebamo više moliti za naše pastire. Trebamo više moliti za Crkvu.

Kada pastiri vode narod u duhovnoj borbi, onda ćemo dobiti i kulturne ratove, a zatim i političke bitke.

Vidjeli smo takve pobjede nedavno u Poljskoj, gdje pastiri propovijedaju obraćenje i vode narod u masovnim “molitvenim ofenzivama”; gdje su pastiri u stanju razbiti čaroliju suvremenih ideologija, jednostavno ih izlažući, kao što je sveti Irenej učinio s gnosticizmom u svoje vrijeme.

Tajna uspjeha nije bila u tome da je Crkva dala potporu nekoj određenoj stranci. Nego je Crkva nadahnula i stvorila oko sebe cijeli životni svemir sastavljen od bezbrojnih dobrotvornih, kulturnih udruga, klubova, medija, inicijativa građana.

Tek se u takvom okruženju može izroditi politička stranka koja će djelotvorno braniti kršćanstvo, obitelj i ljudski život.

Dakle, kako ćemo popraviti svijet?

Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati!

(Mt 6, 33)

Zemaljska normalnost kršćanske civilizacije sa svim njezinim prednostima je samo sekundarni cilj evangelizacije; te spada u “one stvari koje će nam se nadodati”, ako “Tražimo najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost”.

Prioritet Crkve bi trebao biti da nas predvodi u duhovnoj borbi, za spasenje duša, i propovijeda cijelome svijetu, sada kada imamo samo jednu godinu do obljetnice Fatime:

Obratite se [od svojih grijeha i vratite Bogu], jer je blizu kraljevstvo nebesko.

(Mt 3, 2)

Kraljevstvo Božje- koje nije od ovoga svijeta.

Raj se ne može postići na Zemlji, dobro i zlo će i dalje postojati u ovozemnim stvarnostima, sve dok sam Gospodin ne dođe u slavi suditi svijetu.

Ali barem se određeni stupanj normalnosti može postići kroz evangelizaciju i obraćenje osoba i društava.

To je najviše što možemo učiniti kako bi “popravili svijet”.

Kada ima dovoljno svetosti i vrlina u našim zajednicama, kada dovoljan broj ljudi dijeli iste objektivne moralne kriterije (Deset zapovijedi), onda se ne trebamo oslanjati na svemoćne vladine birokrate koji će štititi društvo od bezakonja džungle.

Onda bi ljudi mogli vjerovati jedni drugima, a građani, kao i društvo u cjelini, moglo bi uživati u slobodi.

Onda bi institucije mogle raditi svoj posao, i to časno, obitelj bi bila sigurna, a kultura života bi pobijedila nad ideologijama smrti.

Tek onda civilizacija postaje moralno jaka, te sposobna uspješno se braniti od barbarstva – ali  i propovijedati Evanđelje barbarima i obratiti ih na kršćanstvo.

Tako je Crkva stvorila kršćansku kulturu i civilizaciju, to je ono što Crkva treba nastaviti raditi.

Završni dio govora Dr. Anca-Maria Cernea na u. Cijeli govor možete čitati na engleskom ovdje.