Naslovnica Društvo Izbacivanje naravnog zakona ne znači samo odbacivanje Boga, već i odbijanje svih...

Izbacivanje naravnog zakona ne znači samo odbacivanje Boga, već i odbijanje svih temeljnih propisa za stabilan društveni poredak.

365
0

Tradicija naravnog zakona tvrdi da postoji Bogom dani, samorazumljivi univerzalni moralni poredak koji ljudski razum može shvatiti. Naravni zakon definira i utvrđuje koje su radnje razumne i vrijedno ih je provoditi – neovisno o pozivanju na Božansku objavu.

U Poslanici Rimljanima (2,15) sv. Pavao govori o „zakonu upisanom u srcima njihovim“ – što predstavlja biblijski dokaz da je Bog čovjeku usadio moralni poredak moralnih dobrota koje razumska djela mogu otkriti. Međutim, Pavao dalje piše o grešnoj volji „koja istinu sputava nepravednošću“ (Rim 1,18). To potiče pitanje: koliko je dostatan zapisani zakon moralnosti u čovjekovom srcu?

Biblija potvrđuje da je dovoljno moralnog zakona prikupljeno u našoj savjesti te smo radi toga „bez opravdanja“ (Rim 1,20; 32). Drugim riječima, Biblija inzistira na tome da nas znanje o moralnom zakonu – i naše kršenje – čini krivima pred Bogom. „Bez opravdanja“ znači da je moralna odgovornost u svakoga od nas dovoljna da nam kaže kako smo pogriješili. Savjest nas peče kada lažemo, varamo, krademo i žudimo.

Postojanje takvog zakona upućuje na postojanje božanskog tvorca. Kao što je Toma Akvinski rekao: „zakon je uredba razuma, proglašen od strane odgovarajuće vlasti za opće dobro“. Kršćani vjeruju da je božanski Stvoritelj stvorio univerzalno opće dobro i objavio to dobro naravnim zakonom u stvarima što su stvorene (Rim 1,20).

Stoga je naravni zakon pozadina Evanđelja. Svijest o kršenju prirodnog zakona utemeljena je u onome što Toma Akvinski naziva vječnim zakonom, zbog čega smo krivi pred svetim Bogom. Prema Bibliji, svaka osoba zna da je sagriješila zbog svoje savjesti, čak i ona koja ustraje u nevjerstvu. Biblija ne govori o ateizmu. Objašnjava moralni zakon onima koji potiskuju ono što je samo po sebi razumljivo. Stoga obraćenje zahtijeva prepoznavanje obvezujućeg autoriteta moralnog zakona, koji nas optužuje i upućuje na našu potrebu za Spasiteljem.

Mnogi su kršćani upoznali Krista ne u trijumfalnom, već u bijednom stanju. Neki su možda došli do Kristu intelektualnom potragom, ali intelektualci koje znam i koji su se predali Kristu učinili su to iz bolnog osjećaja nedostatnosti i osobnog rasula. Muka savjesti učinila je da svatko od nas shvati svoju jadnu ulogu. Ipak, nismo sagriješili protiv zakona kao puke apstrakcije, već protiv zakonodavca (Tvorca) koji se utjelovio (Ivan 1,1-3; Kol 1,15-17). Kriste je, čitamo, „kraj zakona“, sam se Krist nazvao „putem, istinom i životom“ (Ivan 14,6). Naravni zakon je kristološki jer u svemiru čak ni zrno nije bezlična sila, već personificirana mudrost i zakon. Krist podupire naravni zakon jer je (On) njegov kraj (Rim 10,4).

Pavao objavljuje poganskoj publici u Djelima apostolskim (17,30–31) da je „ne obazirući se na vremena neznanja, Bog nutkao ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.“ Pavao ne opravdava nevjeru niti dopušta da neznanje prolazi bez provjere. Umjesto toga, Pavlova propovijed je bila poziv poganima da u punom znanju štuju biće koje su štovali kao „nepoznatog Boga“. Pavao objašnjava da svijet drži povezano utjelovljeni Logos.

Priznavanje naravnog zakona neophodno je ako želimo ponijeti Evanđelje u svijet. Naravni zakon je važan stup kršćanske etike koja se nada da će biti vjerna Evanđelju u svome javnom svjedočenju. Posudit ćemo ideju od Carla F. H. Henryja, naravni zakon omogućuje nam priopćavanje kriterija Božje pravedne prosudbe i moralnih standarda koje društvo mora podržavati ako se nada da će procvjetati. Izbacivanje naravnog zakona ne znači samo odbacivanje Boga, već i odbijanje svih temeljnih propisa za stabilan društveni poredak. Na oba nas fronta Bog poziva na kršćansko svjedočenje.

Prvo i drugo poglavlje iz Poslanice Rimljanima se najčešće navode u vezi s naravnim zakonom i našom krivnjom pred njim, dolaze neposredno prije poglavlja koje govori o tome što je Bog učinio za nas u Kristu. „Opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri“ (Rim 3,24-25). Prirodni zakon je ostatak morala koji traje zbog Božje milosti.

Izvor