Naslovnica Crkva „Ne donosi Korona virus smrt svijetu jer je svijet koji ne priznaje...

„Ne donosi Korona virus smrt svijetu jer je svijet koji ne priznaje Boga ionako već mrtav“

3048
0

“Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.”

Od koga tražimo, čije pijemo, čije smo popili? Kad popijemo krivo piće, krive vijesti i kad ih nastavimo piti dolazi do zaraze, do zatrovanja, do straha, panike, do izolacije, a što je najgore do gubitka sigurnosti, do gubitka vjere, a u nekim (najgorim) slučajevima do udara na vjeru i najveće svetinje…

Također, takva događanja prati i gubitak odnosa s Bogom, a zbog straha i zaborav na Boga, a onda i do raznoraznih paničnih pokušaja da se spasi svoj život u vidu kupovanja i gomilanja hrane i lijekova i sl. …

Krist Gospodin jasno kaže i upozorava – Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. (Mk 8, 35)

Kako je ovih dana, slijedeć taj trag evanđelja, lijepo u svom članku napisao Vlč Krunoslav Kolar: „Ne donosi Korona virus smrt svijetu jer je svijet koji ne priznaje Boga ionako već mrtav:“

Koje se zaraze više plašimo, zaraze grijehom, koja u konačnici vodi u vječnu smrt i paklene muke (ma koliko bilo zdravo tijelo), ili zaraze ovim aktualnim virusom, koji ne može nauditi duši (očišćenoj od grijeha), ako i dovede do tjelesnih tegoba…

Gospodin nas opet poučava na što trebamo svratiti pozornost u svom životu kad kaže – »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.« (Mt 10, 28)

Isus nam je ostavio sredstva za spas duše (time i tijela u konačnici), a to su sakramenti: ispovijed, euharistija, bolesničko pomazanje. Međutim, da bi im se pristupilo, da bi se primilo ta sredstva spasenja treba biti u fizičkom kontaktu s osobom svećenika.

Još se nitko u povijesti nije zarazio tko se ispovjedio i pričestio, ali je ostao zaražen ako je ostao neispovjeđen…

Ovih su dana neki biskupi i svećenici u dilemi oko pričesti, a neki su već podlegli napasti, te su tako i oni popili krivu vodu paničnih vijesti koje se šire, pa su izdali nalog da se pričest dijeli na dlan ruke. Umjesto da se ustane u obranu časti svetog sakramenta (Tijelo Kristovo) zbog kojega su toliki mučenički položili život, ti pomalo pogubljeni pastiri izdaju naloge kao da je riječ o čipsu a ne o najvećoj Svetinji (Svetinji nad svetinjama, Zavjetnom kovčegu u kojem je naša snaga za život)…

…Osim toga, upravo je dodir rukama jedan od najbržih prijenosa virusa, a nemoguće je da svećenik pričešćuje nekoga na ruku a da ga ne dotakne (neće valjda još uvesti rukavice ili dobacivanje).

A pravilno primanje pričesti na usta (pod obje prilike): klecalo, glava blago zabačena, usta otvorena i nema nikakva kontakta. Pravoslavci pričešću sve jednom žlicom i nitko se nikada nije zarazio. Također, u povijesti Katoličke Crkve, nitko se nikada nije zarazio zbog pričesti. I valja naglasiti, tko god je pristupao Isusu u vjeri uvijek je ozdravljao.

Koga je strah od zaraze ispred ljubavi prema Bogu taj neka se i ne primiče najvećoj Svetinji.

DODIR S ISUSOM UVIJEK OZDRAVLJA!

Žena koja je krvarila (vidi Mk 5, 25-34) mislila je u sebi „Ako ga se samo dotaknem ozdravit ću.“, i tako se dogodilo. Gubavac (koji je širio zarazu i morao je biti u karanteni) pristupio je Isusu (iako mu je to po zakonu bilo zabranjeno), kleknuo pred njega i zamolio ga (vidi Mk 1, 40-42): „Ako hoćeš možeš me ozdraviti.“ Isus ga takvog dotiče (bez straha da bi se sam mogao zaraziti) i kaže mu: „Hoću, budi čist!“

Vidimo, dodir s Isusom liječi nas, čisti nas…

Što je dakle zadaća promicati biskupima, svećenicima….?! Zar zatvaranje crkava? Zar bijeg od sakramenata? To bi bio poziv od pastira na ono što nisu uspjeli Marx, ni Lenjin, ni Staljin, ni Tito, ni komunistička Kina (odakle je navodno krenula zaraza)…

Prostor Crkve (i crkve) mora uvijek biti i ostati utočište za spas duša, propovjedaonica spasenja, uska staza na koju treba pozivati ljude, posebno u teškim vremenima. Tada naročito treba još i više pozivati na pojačanu molitvu protiv zala koja prijete, činiti procesije s Presvetim, pozivati na ispovijed, jer što ako umreš od zaraze a zaražen si grijehom!

Gdje su nam primjeri svetih? Sv.Damjan koji je došao među 800 gubavaca da ih liječi i da im bude dušobrižnik, znajući kako će se vjerojatno i sam zaraziti. Postao je apostol gubavaca, donoseći tako Krista mnogima od njih koji Krista nikada ne bi upoznali ni primili. Znao je on da je najgora guba ne poznavati Krista i umrijeti bez Krista.

Dvoreći i služeći bolesnike i sam se zarazio gubom. Od bolesti mu se lice izobličilo, otpali su mu prsti. Ostao mu je samo palac i kažiprst, pa je do kraja života mogao služiti svetu misu. Bolest ga je nagrizala i mučila sve do 15. travnja 1889. godine, kad je umro.

I za vrijeme bolesti, otac Damjan je nastavio svoj apostolat i nije prestajao skrbiti za bolesnike. Gubavci su ga na kraju i pokopali. Na njegov grob su stavili natpis: “Svetoj uspomeni na časnog oca Damjana, koji je umro kao mučenik ljubavi.”

Gdje su nam ti sveti poticajni primjeri, gdje nam je onaj poziv Pape Franje: „Crkva mora biti poljska bolnica.“ … Zar ćemo se povući prestrašeni i izvirivati iz mišje rupe, te poput Petra zatajiti Gospodina pred muku (usred korizme), te prestrašeno slijegati ramenima i govoriti „Ne znam ga.“, „Jer je sad virus tu, ne znam tog čovjeka.“, “Ne znam da je živi Isus u pričesti, pa ćemo dijeliti pričest kako nam se čini najsigurnije.”, te tako ostaviti Božje stado u zbunjenosti i bez ohrabrenja.

Neće li to iskoristiti vuci grabežljivi, te u tome prepoznati izvrsnu priliku za neka buduća djelovanja, kad su se ova pokazala neočekivano uspješna i kad se otkrila slaba točka. „Pogledaj“, reći će neprijatelji, „ni Pape više nema na balkonu Sv.Petra, nego samo virtualno. Omogućio im onda sve drugo virtualno, nek se samo posakrivaju, pa ćemo lakše djelovati…“

Nitko se u kontaktu s Isusom nije zarazio, jer on je rješenje protiv svake zaraze… Žena Samaritanka, u današnjem evanđelju, na zdencu susreće Isusa koji s njom započinje razgovor, i čudi se ona kako to on (kao Židov) s njom razgovara.

Židovi su naime Samaritance smatrali nečistima i kontakt s njima za njih je bio kao zaraza (onečišćenje). Međutim, Isus baš takvoj osobi nudi rješenje. Pa kad žena shvaća (kroz razgovor s njim) da on zaista ima za nju vodu života, te da je on zaista rješenje za ono čime je ona bila zaražena, na kraju ona poziva čitavo selo k njemu.

To pastiri Crkve trebaju nuditi svijetu i pozivati narode usred ove zaraze, da svi dođu k Isusu, jer samo on ima vodu života kojom svijet može spasiti od najvećih zaraza.

Sa stranice dominikanci.hr