Naslovnica Crkva Ne smijemo biti poput Pilata i gledati u Istinu, a pitati se...

Ne smijemo biti poput Pilata i gledati u Istinu, a pitati se što je Istina?

374
0

Draga braćo i sestre, sva četiri evanđelista daju detaljan izvještaj o Kristovoj Muci. Posebnost je ovih izvještaja što su puni poveznica sa Starim zavjetom. Uzmimo samo prvo čitanje koje smo danas čuli o sluzi Jahvinu. Možemo reći kako je prorok Izaija gotovo osam stoljeća prije Krista do u detalj opisao njegovu Muku. Ono što je do sada bilo nerazumljivo, ono što je Izraelcima ostavljalo znak pitanja sad se ostvaruje. Isus je zaista onaj koji je leđa podmetnuo onima što ga gurahu a obraz onima što mu bradu čupahu. Isus je zaista onaj koji obličjem više nije naličio na čovjeka koliko su ga unakazili, no isto je tako on onaj koji je grijehe naše uzeo na se i izliječio nas svojom modricom. Gledajući kako je proročka riječ postala stvarnost, ne smijemo biti poput Pilata i gledati u Istinu, a pitati se što je Istina? Isus Krist sama je uosobljena Istina. A čovjek postaje istinit u onolikoj mjeri koliko se suobličuje Bogu. “Davati svjedočanstvo za istinu znači istaknuti Boga i njegovu volju nasuprot interesima svijeta. Tada istina postaje pravi kralj.” A to je Krist jer je njegovo kraljevstvo istina.

Nakon ovog filozofskog razgovora s Pilatom Isus je odveden na mučenje. Pilat se bojao za položaj i stavio je svijet ispred isitne, ispred Krista. Vojnici su ga toliko izbičevali da on više nije naličio na čovjeka u trenutku kad ga je Pilat pokazao i rekao Ecce homo – evo čovjeka. Tako iznakažen Krist predstavlja čovjeka kojeg je grijeh posve obuzeo. Takav postaje čovjek koji se posve odvrati od Boga. Nakon toga izrečena mu je presuda. Mora umrijeti na križu.

Pobožna predaja već od samih početaka kroz molitvu je razmatrala Isusove posljednje riječi na Križu. Još dok ga razapinju Isus moli Oca da mučiteljima oprosti jer ne znaju što čine. Ovdje se pokazuje kao onaj koji stoji iza svojih riječi i daje primjer. Ovdje nam on pokazuje što znači ljubiti neprijatelja. No isto tako moramo biti obazrivi jer Isus ovdje ne želi opravdati neznanje, lako je reći ja nisam znao da je on sin Božji ili nisam znao da je to grijeh. A zašto nisi znao? Neznanje umanjuje krivnju, ali neznanje ne može biti isprika da činimo zlo.

Isusov vapaj na križu “Bože moj Bože moj zašto si me ostavio” vrlo često u poljednje vrijeme želi se prikazati kao dokaz da se Isus slomio, da je posumnjao u svoje djelo i da je mislio kako nije uspio. To je, posve jasno, daleko od istine. I sami znamo da je par trenutaka prije Isus rekao razbojniku koji je vapio za milost da će još danas biti s njim u raju. Isus je dakle posve siguran u svoje djelo i stoga može desnom razbojniku obećati zajedništvo s Ocem već u tom trenutku. A desni razbojnik ovdje je slika nade – dokle god smo živi imamo mogućnost pokajati se, makar to bilo i u zadnjem trenutku kao desni razbojnik. No, vratimo se psalmu. Psalmi su dakako napisani prije Krista. Oni u sebi sadrže poruku. A Krist je kad molimo psalme i Glava tj onaj kojemu je vapaj upućen a isto tako on moli psalme s cijelim tijelom Crkve te je u njemu prisutna borba i vapaj svih nas. Psalam “Bože moj Bože moj zašto si me ostavio” zapravo je veliki vapaj u nevolji cijelog trpećeg naroda. Tako Isus svjesno bira ovaj psalam za svoj vapaj jer je on prihvatio trpljenje cijeloga naroda i prikazao ga Ocu na tom žrtveniku križa koji je Ocu po volji. Dok se činilo da Boga nema, Isus je Onaj koji ga na križu posve otkriva, čini ga vidljivim. Upravo se zato i hramski zastor u trenutku njegove smrti razderao. Nema više skrivenog Boga, Bog je u Isusu Kristu postao vidljiv. Tako je ovaj vapaj zapravo znak nade za svijet koji trpi zbog Božje tame. U konačnici ako je znao započeti psalam, Isus je također znao i njegov svršetak koji govori o nagradi pravednika. Kraj psalma obećava spasenje i nasićenje siromaha, a to nasićenje najvidljivije je u sakramentu svete euharistije koja je plod Isusove žrtve na križu ostavljena nama za hranu koja daje snagu za životne nevolje. U ovom je psalmu zapravo opisan i vapaj naroda, i čitava Isusova muka i ono što će se dogoditi u nedjelju ujutro – njegovo tjelesno uskrsnuće.

Potom vojnici dijele Isusove haljine. Evanđelist Ivan posebno naglašava kako je donja haljina bila otkana u jednom komadu – veliki svećenici nosili su takvu haljinu. Isus je na križu zaista veliki svećenik koji prinosi jednu jedincatu žrtvu. On je i svećenik i oltar i žrtva. Haljina koju vojnici nisu htjeli razderati i podijeliti također je i slika jedinstva Crkve koju ni vrata paklena ne mogu razderati. Ovdje se savršeno uklapa i Marija Majka Crkve. Isus s križa daje ono jedino što mu je na zemlji ostalo – svoju Majku. Učenik je uzima k sebi, doslovan prijevod kaže: u svoj dom. Uzmimo i mi Mariju u svoje srce kako bismo poput nje mogli ostati vjerni Isusu do kraja.

Nakon svih ovih događaja Isus je izdahnuo. On umire moleći: “Oče u ruke tvoje predajem duh svoj”. Ovdje je vrlo važna činjenica da su židovski Sinedrij i svećenička aristokracija pratili razvoj događaja dok Isus nije bio prikovan na križ. A onda kad su ga vidjeli uzdignutog, tj da je ispunjeno ono što su tražili, otišli su žurno u hram jer je sutradan bio blagdan Pashe i trebalo je klati janjce za žrtvu i za večeru u spomen na Izlazak iz Egipta. No baš u trenutku kad su oni klali janjce u hramu, ovdje na Kalvariji umirao je onaj za kojeg je Ivan Krstitelj rekao: “Evo Jaganjca Božjega”. Janje Božje zaista umire na križu, polaže svoj život i izvodi narod iz ropstva. Ali ovaj put ne iz ropstva zemaljskog Egipta nego iz ropstva grijeha. Isus je pravo Janje koje na križu odnosi krivicu svijeta. I kao što su se svećenici u hramu u to vrijeme trudili ne slomiti nijednu kost janjetu tako ni Isusu, Božjem Janjetu nije slomljena nijedna kost. Vojnik mu je probo bok, otvorio je njegovo Srce iz kojeg teče krv i voda. Krv i voda označuju sliku sakramenata. Sveti oci tumače da se u trenutku probadanja boka rađa Crkva a dokida se svako drugo bogoslužje jer je prinesena jedna jedincata žrtva na Križu. I samo je ta žrtva boguugodna i samo je to bogoslužje pravo bogoslužje.

Isusa polažu u grob. On je pšenično zrno koje je umrlo, koje je bačeno u zemlju i koje će u zoru nedjeljnog jutra donijeti obilan rod. Amen.

Prema: Benedikt XVI, Isus iz Nazareta, II.

Priredio: Vlč. Daniel Katačić