Naslovnica Crkva Nevolje u Dublinu

Nevolje u Dublinu

1278
0

Novoizabrani nadbiskup Dublina, Dermot Farrell, je dao intervju za Irish Times ubrzo nakon što je Sveta Stolica objavila njegovo imenovanje.

Novoizabrani nadbiskup se u intervju izjasnio u korist đakonisa i oženjenih svećenika. U Svetom pismu ne nalazi argument protiv ređenja žena za „svećenice“. Učenje Katekizma Katoličke crkve o homoseksualnosti naziva samo tehničkim. Također, kaže da nema problema s privatnim blagoslovom prstenja za razvedene i ponovno vjenčane parove te za homoseksualne parove (iako javne blagoslove smatra problematičnim jer ih ljudi često pogrešno tumače kao stvarne brakove).

Usred toliko drugih nevolja, čini se da Crkvu u Irskoj čekaju još teži dani.

Farrell odbacuje crkveni nauk i praksu postupanja u vezi homoseksualnosti: „To je tehnički opis. Ljudi to pogrešno tumače jer je to tehnički teološki jezik“. Farrell smatra da će doći do izmjene ovog tehničkog jezika, jer „misli da je papa Franjo o tome govorio na posljednjoj Sinodi kako bi došlo do njegovog uklanjanja“.

Stvarno? Farrell se poziva na ovo učenje iz Katekizma: „Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su „homoseksualni čini u sebi neuredni“. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni“ (KKC 2357).

U uobičajenom govoru, nazivanje jezika u dokumentu „tehničkim“ može značiti da je nerazumljiv ili ga neupućeni obično pogrešno razumiju i postoji u svrhu neke tajanstvene ili legalističke svrhe. Uklanjanje je poželjno, ali može biti teško izvedivo ako se sitničari, puristi ili legalisti usprotive. Bolje ga je samo zanemariti i tretirati kao mrtvo slovo, primjerice „tehnički gledano, to je istina, ali…“.

Opisati jasno i nepromijenjeno naučavanje Crkve o nemoralu homoseksualnog čina kao „tehnički“ jezik od kojeg bi se moglo, a i trebalo odustati, očito je odbacivanje tog učenja.

Međutim, odbacivanje homoseksualnih aktivnosti i načina života od strane vjernih katolika nije pogrešno tumačenje „tehničkog“ jezika koji se nalazi u Katekizmu. Oni koji žele da Crkva prihvati i blagoslovi homoseksualni način života suprotstavljaju se jeziku Katekizma, ne zato jer je nerazumljiv i pogrešno ga shvaćaju te misle da se smiju upuštati u homoseksualne čine, nego zato jer su ti čini u sebi neuredni i nemoralni. Umjesto toga, oni se protive jer se jezik lako i ispravno razumije i označava upravo ono što piše. Problem za njih nije navodno korištenje zbunjujućih riječi, već jasan smisao tih riječi.

Nadbiskup Farrell, odgovarajući na pitanje o blagoslovu prstenja za razvedene i ponovno vjenčane parove te za istospolne parove, kaže:

„Poteškoća s blagoslovima prstenja je u tome što se to vrlo često pogrešno tumači kao blagoslov za brak. Svećenici su u prošlosti davali ove blagoslove. Sjećam se jednog svoga kolege, kojemu sam rekao – imao je običaj održati ceremoniju blagoslova prstenja – da nemam poteškoća s blagoslovom prstenja ako to radite ovdje u kući, ali ako izađete u javnost ili u crkvu i blagoslovite prstenje da ga drugi vide… par će se pojaviti s dvjesto ljudi i oni će to vidjeti kao brak. Ponekad se ljudi koriste tom frazeologijom i onda se nalazite u konfuznosti. Može se pogrešno tumačiti npr. „da, nas je svećenik oženio“. Blagoslovi će uvijek biti pogrešno protumačeni i tu se pojavljuje poteškoća jer kad jednom počnete blagoslivljati takve stvari, ljudi će to shvatiti kao brak. Ne možemo imati takvu situaciju u Crkvi jer ona stvara brojne probleme u kontekstu crkvenog učenja i u konačnici ta su crkvena učenja trajna“.

Ako ostavimo po strani pitanje blagoslova prstenja razvedenih i ponovno vjenčanih parova, što bi točno trebalo značiti blagoslov vjenčanog prstena istospolnih parova, bilo riječ o privatnom ili javnom događaju?! Je li pogrešno smatrati da svećenik koji daje takav blagoslov odobrava vezu u koju je homoseksualni par stupio (što je krivotvorenje, to jest pseudo-brak) i traži Božju naklonost i odobravanje te veze koju simbolizira prstenje.

Moderni katolički rječnik blagoslov definira ovako: „U liturgijskom jeziku blagoslov je ritualna ceremonija kojom ovlašteni svećenik posvećuje osobe ili stvari u božansku službu ili priziva božansku naklonost na ono što blagoslivlja“. U rječničkom zapisu o prstenovima stoji: „Davanje prstenova je sastavni dio ceremonije vjenčanja kako bi se označila uzajamna ljubav muža i žene, a nošenje prstena simbolizira njihov zalog bračne vjernosti“.

Glavni problem s blagoslovom vjenčanih prstenova istospolnog para nije u tome što će se ljudi zbuniti i pomisliti da se svećenik zapravo s njima vjenčao. Ne, glavni je problem u tome što svećenik koji čini tako nečasno djelo ostavlja dojam da je Bog naklonjen onome što je osudio. Istospolni „brakovi“ nisu brakovi ni na koji način, oblikom ili formom. To je teško grešna veza u kojoj se dva muškarca ili dvije žene obvezuju da će se sodomizirati. Svećenik se nikada ne bi trebao pozivati na blagoslov na taj neprirodni odnos niti na simbole svetog bračnog života.

Nadbiskup Farrell kaže: „Nemam poteškoća s blagoslovom prstenja“. Ako je to istina, onda ono što je izrekao predstavlja fundamentalnu pogrešku. Bog je upozorio pastire, koji svoja stada zavode na staze grijeha i zabluda da će odgovarati. Pomolimo se da novi nadbiskup Dublina odustane od svojih razmišljanja i potvrdi stvarno crkveno učenje i praksu.

Izvor