Naslovnica Društvo “Nije bitno u što vjerujem … sve dok sam dobra osoba.”

“Nije bitno u što vjerujem … sve dok sam dobra osoba.”

1499
0

Nije bitno u što vjerujem … sve dok sam dobra osoba.

Koliko puta ste čuli ovo ili nešto slično?

Dok trendovi u našem društvu postaju sve više sekularni, ovakve izjave postaju sve češće. Mi smo skrenuli od društva koje je u najmanju ruku barem na izvan poštivalo zajedničko bogoštovlje i moralne standarde postavljene od višeg autoriteta, i preko društva u kojem “Ja mogu slaviti Boga na svoj način, i ne treba mi Crkva za to”, stigli do “nije bitno u što vjerujem sve dok sam dobra osoba.

Je li to točno? Može li osoba vjerovati u “bilo što” i još uvijek biti dobra? Poznati američki svećenik Fr. Robert Barron, poznat po svom blogu Word On Fire i YouTube klipovima, se ne slaže.

Rekao bih da, ako ih pritisnete, većina ljudi u našem društvu bi okarakterizirala “dobru osobu” kao nekoga tko se odnosi prema drugim ljudima s ljubavlju, koja poštuje njihovo dostojanstvo, slobodu, i inherentne vrijednosti. I većina će se složiti kako se etički prijestupi poput krađe, laganja, lošeg seksualnog ponašanja, nevjere, varanja, činiti nekomu fizičku štetu, itd. – smatraju suprotnima od ljubavi.

No, što je ljubav?

Ljubav nije primarno neki osjećaj ili instinkt, nego je to spremnosti činiti dobro svome bližnjemu. To je radikalan dar – živjeti za dobrobit drugoga. Biti ljubazan prema nekome drugome, zato da bi on bio dobar prema tebi, ili biti pravedan prema nekome kako bi on uzvratio nije ljubav, jer se takvi potezi čine zbog neizravnih vlastitih interesa. Zaista, da bi ljubili moramo se preseliti izvan crne rupe našeg egoizma, kako bi se oduprijeli centripetalnoj sili koja nas tjera da preuzmemo stav samozaštite. No, to znači da se ljubav s pravom opisuje kao “teološka vrlina” jer to predstavlja sudjelovanje u ljubavi koja jest Božja. Budući da Bog nema potrebe, samo Bog može potpuno postojati za dobrobit drugih. Svi velikani kršćanske duhovne tradicije bili su sposobni voljeti samo zato što su primili, kao milost, udio u samom životu, snazi i prirodi Boga.

Jednom kada se Boga izuzme iz jednadžbe, kaže Barron, onda ideja ljudskog dostojanstva odlazi skupa s njim. Zašto se mučiti i odnositi prema svojim bližnjima s dostojanstvom? Nema ništa posebno u njima. Dokaze za to vidimo u sekularnim totalitarizmima 20. stoljeća:

… U društvima u kojima je Bog sustavno odbijan, ljudsko dostojanstvo se tako malo poštovalo da se gomilanje desetaka milijuna leševa smatralo prihvatljivom političkom strategijom.

Sljedeći put kada čujete “… dokle god sam dobra osoba”, zapamtite ovo:

U našoj predanosti ljubavi i ljudskom dostojanstvu mi, htjeli to ili ne, djelujemo iz teološke svijesti. Kada su doktrine i prakse koje podržavaju vjersku svijest napuštene – što se često događa u suvremenom sekularizmu – moralna uvjerenja rođena iz te svijesti su ugrožena. Ovo je važna točka koju previđaju oni koji tako bezbrižno kažu: “nije važno u što vjeruješ, dokle god si dobra osoba.”