Naslovnica Izdvojeno Ništa nas više ne može iznenaditi u ovom apsurdnom razdoblju povijesti u...

Ništa nas više ne može iznenaditi u ovom apsurdnom razdoblju povijesti u kojem živimo

793
0

Quatrodecimanska kontroverza iz drugog stoljeća naše ere odnosila se na datum prema kojemu bi se trebao odrediti dan Kristova uskrsnuća. Crkve u Maloj Aziji sačuvale su običaj obilježavanja ovog datuma vezanim uz Pashu, bez obzira na dan u tjednu. Rimska praksa je taj običaj vezala uz nedjelju, jer je to bio dan kada je Krist uskrsnuo. Istočnu praksu branio je sveti Polikarp, koji se pozivao na autoritet nikoga drugog do svoga učitelja sv. Ivana apostola. Sveti papa Anicet neuspješno je pokušao uvjeriti Polikarpa da usvoji rimsku praksu, što je rezultiralo time da su se složili da se ne slažu.

Sveti papa Viktor I, koji je postao papa nekoliko desetljeća kasnije, nije bio tako susretljiv. Pokušao je uvjeriti istočnog biskupa Polikarpa da prihvati rimsku praksu, baš kao što je Anicet pokušao uvjeriti Polikarpa, i bio je podjednako neuspješan. Ali za razliku od Aniceta, Viktor je odlučio riješiti problem izopćujući one koji su se odbili prilagoditi. Je li ekskomunikacija ikada bila poništena je zapravo stvar povijesnih kontroverzi. No, papu Viktora su u to vrijeme kritizirali zbog njegove netrpeljivosti čak i neki koji su se slagali s rimskom praksom, poput svetog Ireneja. Papa Viktor je činio ono što je činio u ime jedinstva, ali praksa koju je zabranio imala je dugi presedan (doista onaj koji se vraća samim apostolima) i bila tolerirana od njegovih prethodnika. Pa zašto je postupio tako strogo? Iako nitko nije poricao da je Viktor kao papa imao pravo učiniti ono što je učinio, njegovi kritičari doveli su u pitanje mudrost i dobročinstvo njegove odluke.

Zvuči li vam poznato ova priča o papi koji u ime jedinstva teško vrijeđa velik dio svoga stada bespotrebnim i grubim ukidanjem drevne i legitimne liturgijske prakse koju su dopuštali njegovi prethodnici?

Katoličko učenje je uvijek priznavalo da pape mogu učiniti teške pogreške raznih vrsta kada ne vrše puninu svoje vlasti u dekretima ex cathedra. Obično zabludjele pape pokazuju ozbiljne propuste u samo jednoj ili drugoj stvari. No čini se da papa Franjo namjerava postići svojevrsnu sintezu svih mogućih papinskih pogrešaka. Poput Honorija I. i Ivana XXII., davao je doktrinarno problematične izjave (i to više nego ijedan od prethodnih papa). Izbor i upravljanje pape Vigilija uključivali su spletke i progon heterodoksnih skupina. Figura Pachamame na sinodi o Amazoniji podsjeća na pape Marcelina i Ivana XII. Uz to imamo loša biskupska imenovanja, prihvaćanje kineske komunističke vlade i kleričke skandale vezane uz seksualna zlostavljanja maloljetnika, koji odražavaju loše upravljanje, političku ludost, korupciju i dekadenciju; što podsjeća na prethodna razdoblja u papinskoj povijesti. Te sada imamo ovo ponavljanje grubosti koja je slična papi Viktoru. Nakon što je ovim Motu proprijom uvrijedio živog prethodnika, bi li Franjo mogao poput pape Stjepan VI. iskopati leš mrtvog pape i osuditi ga?

Vjerojatno ne. Ali apsolutno me ništa više ne može iznenaditi u ovom apsurdnom razdoblju povijesti u kojem živimo.

Edward Feser