Naslovnica Crkva Nova klima ‘netolerancije’ u Crkvi

Nova klima ‘netolerancije’ u Crkvi

2361
0

Piše Pietro De Marco, umirovljeni talijanski profesor za religijsku sociologiju na teološkom fakultetu Sveučilište u Firenci.

Nedavno sam čuo izvješće o jednom slučaju koji je simptomatičan za novu klimu koja se sada širi u Katoličkoj crkvi . Iz jednog starog katoličkog udruženja u Firenci, prije nekoliko mjeseci isključeno je više zaslužnih članova. I to zbog toga što su bili osumnjičeni da su kritizirali Papu Bergoglija.

Navodni dokazi za to pronađeni su na društvenim mrežama na internetu, gdje su ovi članovi iznijeli svoje neslaganje sa papom. Njihovo Isključenje uslijedilo je bez ikakvog procesa, bez saslušanja, dakle bez ikakve mogućnosti da bi se oni mogli opravdati i braniti. Isključenje je uslijedilo na osnovu nekakvih zakonskih članaka u statutu udruženja, ali osumnjičeni nisu dobili nikakvo službeno objašnjenje.

Iz drugih crkvenih krugova u Toskani također stižu znakovi koji pokazuju spremnost na drastične disiplinarske mjere protiv “tradicionalista”. Takve mjere nisu se u prošlosti poduzimale niti protiv osoba niti kada su doista prekršile crkveno učenje i načela Crkve.

Naprotiv, onaj tko je zadnjih godina pažljivo pratio unutrašnji život Crkve zna da je, u ne baš beznačajnim crkvenim krugovima, vladala klima otvorenog protivljenja, pa čak i neprijateljstva prema papi Woytili i papi Ratzingeru. Iako je ovakvo ponašanje određenih osoba bilo poznato, najviše crkvene hijerahije (i biskupi, i ravnateljstva crkvenih općina) su ga tolerirale i nisu ga nikad sprječavale. Zato je utoliko zapanjujuće, što ista ta tolerantna hijerahija (koja je dopuštala otvoreno neslaganje sa prethodnom dvojicom papa), sada revno brani ovog sadašnjeg papu. I poduzima korake protiv pojedinih osoba, koji sasvim opravdano kritiziraju pojedine izjave i postupke pape Franje, a da ni u kom slučaju nisu prekršili pravovjerja crkvenog učenja, ili ga pokušali dovesti u pitanje.

Ovdje se, kao i kod svake stvarne represije, nikoga ne isključuje direktno. Uvijek se kaže, – optuženi su se svojim ponašanjem isključili sami. Na ovaj način se ovdje koristi jedna formulacija koja se zapravo primjenjuje u slučajevima ekskomunikacije, dakle formulacija koja se odnosi na jednu sasvim drugu razinu značenja. Uvjet za primjenu jedne takve formulacije je jedan težak objektivan prekršaj (protiv crkvenog učenja), koji je jasno definiran u crkvenom zakonu. Optuženima u ovom slučaju ne koristi ništa, što se sa svojom kritikom suprostavljaju jednoj rastezljivoj, samorazarajućoj religioznosti, koja se na širokom frontu, oslonjena na izvancrkveno postulirani relativizam, koristi s propovjedi, dušebrižništvom i katoličkom etikom. Naprotiv, kritika koju su optuženi izrekli, očigledno im se nameće kao otežavajuća okolnost. Ovdje se može primjetiti sličnost sa perfidnim napadima i hajkama protiv određenih osoba u javnom životu. Isto kao što se u javnom životu, hrabrim ljudima zbog opravdane kritike nametne uništavajuća etiketa “neprijatelji ustava”, tako i ovdje unutar crkve, kritičari dobiju etiketu: “neprijatelji koncila” ili odnedavno i “neprijatelji Franje”.

Dovoljno je podsjetiti na prvi ovakav slučaj, koji je bio presedan, – na komesarski proces franjevcima Immakulata. “Komesari” koriste crkveno pravo kao batinu i primjenjuju je na antipravni način. Komesari koji na kritiku reagiraju sa govorom zastrašivanja, koji više podsjeća na politički insceniranre procese iz drugih vremena. Ova rana (op. misli se na postupak protiv franjevaca Immakulata) je još uvijek otvorena i služi čak kao uzor za druge slične represivne akcije. Ovaj postupak sa teškim posljedicama, koji se primjenuje i u malim čistkama, kao što su one spomenute na početku članka, opravdava se pozivanjem na riječi i djela pape Franje. Tu se radi o jednom fenomenu koji je poznat u sociologiji: riječi i način djelovanja vođe, preuzimaju se i zlorabe za osobnu osvetu i odmazdu.

Ovdje se radi i o jednoj višoj stvari, nego samo o tome, svidjeti se papi i njegovoj pratnji. Nakon završetka pontifikata Benedikta XVI., čini se, da laici i klerici ne raspolažu sa antitjelima protiv postmodernog kršćanskog škarta. I ranije je bilo malo takvih antitijela, ali bilo ih je još i činilo se da se u pojedinim dijelovima oni regeneriraju i da to daje nadu. Sa ovim “škart” misli se na “uviđanje” i “„pokajanje”, koji vode ka onoj pokornoj samokritici o prošlosti Katoličke crkve, “u svjetlu evanđelja”, ali u stvarnosti se s tim želi prihvatiti svaka agenda, koju su pripremili velikih mediji i koja se zato u javnosti prihvata kao glavno vladajuće mišljenje.

Na taj način se katolička kultura dovodi u odnos podčinjenosti antiklerikalnom sindromu, koji propagira mnoge stereotipe, od križarsklih ratova, preko inkvizicije do pedofilije, i paralelno s time, se sve to širokoj javnosti prezentira kroz lavinu knjiga “bestestelera” i kino filmova.

Štoviše: “slobodnomisleći” katolici vide u jednoj takvoj Crkvi na koju se baca blato, potvrdu svojih predrasuda o “zaostaloj” Crkvi koja je izvan životne realnosti, koja sve zabranjuje i od koje se vjernici trebaju osloboditi. A ovaj sadašnji papa, to je sasvim izvjesno, ne predstavlja branu protiv ovakvog oblika samooštećenja Crkve.

Zato me uopće nije začudilo, da su kler, redovnici i laici nedavno aplaudirali jednom filmu koji je sniman sa državnim novcem. Oni su rekli da su aplaudirali zato što je redatelj “katolik”. Redatelj tvrdi da se u filmu predstavlja život u svećeničkim seminarima u pedesetim godinama. U stvarnosti, film konstruira optužnicu protiv katoličkog odgoja za vrijeme velikog pape Pija XII. Ovaj film je antikatolička optužnica, koja bi svakog katolika, koji posjeduje zdravi kućni razum, morala potaći na reakciju.

Nasuprot tomu, ona ravnodušna floskula “tko sam ja da vam sudim?”, pridobija sve više pristalica, osim,…osim, ako se radi o prošlosti Crkve. Za velike dijelove Crkve, pogledajmo mrežnu stranicu Opus Dei, katoličanstvo koje je tu grafički napravljeno vidljivim, počinje sa Ivanom XXIII. Iako je Opus Dei osnovan, kanonski ozakonjen i priznat od pape za vrijeme Pija XII. Ono “prije toga” (op.: autor misli na vrijeme prije 2. Vatikanskog koncila) ne postoji, ili ako ipak postoji, onda se oslikava u negativnom svjetlu, kao što je režiser Cecconi inscenirao svoju optužnicu. Iz brojnih osobnih razgovora, znam da mnogim mlađim osobama, među njima i onim dobronamjernima, onima koji su rođeni “nakon toga” (nakon koncila), taj prijelom (od predkoncilskog u podkoncilsko vrijeme) uopće nije poznat.

Ova nezainteresiranost postulirana od strane najviših crkvenih krugova da se “ne sudi”, komotno oslobađa od svake dužnosti,- ispitivati, razlikovati, suprostavljati se svijetu, podići svoj glas, braniti. Na ovaj način (“tko sam ja da vam sudim”) želi se otarasiti od specifičnog katoličkog svjedočenja u svijetu, koje se više ne treba širiti. “Oslobađanje” od svakog napornog tereta i crkvenih načela, što je u stvarnosti zapravo oslobađanje od katoličkog identiteta. To “oslobađanje”, se širi kroz Rim bez ikakve zapreke i vrši se pritisak i na one dobronamjerne, da moraju biti suglasni, na jednoj strani sa zbrkanim “humanim” idejama, načinima ponašanja i zakonima, a na drugoj strani da se priključe koru politički-korektnih, ritualnih osuda siromaštva, ratova, mafije.., što prosječnog katolika ništa ne košta, i od njega ništa ne zahtjeva, ne traži od njega, niti da mora o nečemu razmisliti.

Tako što zaboravljaju da nihilizam, koji ne sudi, uvijek ima jedno dobronamjerno “ljudsko lice” i zahtjeva opću sreću, kao što je činio Antikrist u djelu jednog poznatog ruskog pisca (Solovjeva), mnogi kvalificirani katolici, kler i laici ne ispunjavaju više svoju temeljnu zadaću, u koju spada i to: Zapad i svijet podsjetiti na kršćansku antroplogiju koja je temelj na kojemu i Zapad i svijet počivaju.

Radi se o tijelu i duši, o životu i smrti, o generacijskom i spolnom identitetu. Gotovo nitko iz službenih pozicija u Katoličkoj crkvi ne podiže svoj glas protiv, filozofski i znanstveno neodržive i neurotske manipulacije, koja želi izravnati i poništiti razlike između muškoga i ženskoga, sa kojom se pokušava potčiniti cijela kultura, pri čemu se koriste parlament, škola i sudovi kao sredstvo za njeno širenje. (op. ovdje se misili na rodnu ideologiju).

Pored ove čudne mješavine straha i privlačnosti prema papi Franji, mješavine koja otupljuje laike i kler, tu su još i usnulost katoličkog razuma, katolička samosvjest u svojim posljednjim ostacima i podčinjavnje tuđoj javnoj etici. Ohrabreni papom Bergoglijem, mnogi misle da sve to više uopće ne moraju sakrivati. Još gore: ovisni od javnog mišljenja koje hini da se bori za vrijednote i sa uvjerenjem, da od pape imaju legitimaciju za to, pape kojega “opinion makers” (tvorci mišljenja) reklamiraju po medijima, – pojedini laici i crkveni predstavnici pretvaraju se u “demokratske tiranine” prema onima koji misle drugačije .

U prošlosti su discpilinske mjere i sankcije u Crkvi bile obrazložene tako da se sa njima štiti integritet vjere i nužna institucija koja se bori za tu vjeru. Danas se maše batinom za one izvana nametnute formulacije jednog krivotvorenog kršćanstva. Formulacije koje konstruiraju lažne suprotnosti, kao “ljubav” i “milosrđe” protiv odgovornosti i pravoga suda, životna realnost protiv razuma, “priroda” i “sreća” protiv grijeha i spasenja, “koncil” protiv kršćanske tradicije. To je duhovni horizont mnogih propovijedi koje se mogu čuti širom zemlje i iz kojih se može čuti ono najgore iz postkoncilskog vremena.

Vodi li put Crkve u višestrukom smislu možda čak od velikog inkvizitora do Antikrista? Ne, niti jedno, ni drugo nije primjenjiva metafora kojom bi se adekvatno oslikala današnja realnost Crkve. Ali ovo pitanje treba u svakom biti slučaju izazivajući poticaj na razmišljanje, da bi se razmislilo o stanju crkve, čovječanstva i svijeta danas i ovdje.

Priredio i preveo Eduardo P.