Naslovnica Crkva Novi oblici arijanstva pod krinkom humanizma

Novi oblici arijanstva pod krinkom humanizma

2212
0

Doživljavamo li u Crkvi déjà vu? Vraća li se u modernu Crkvu ponovno arijanizam?

U ovom članku za Catholic National Register, vlč. Dwight Longenecker iznosi tezu po kojoj je Crkva danas ponovno suočena s jednim novim oblikom arijanizma, protiv kojeg se treba boriti.

Arijanstvo, jednostavno definirano, je vjerovanje da Isus Krist nije bio jednak Bogu Ocu, već je stvoreno biće. U četvrtom stoljeću kapadocijski oci, Sveti Bazilije i Grgur Nazijanski (te Bazilijev brat Grgur iz Nisse i Ivan Zlatousti), borili su se protiv arijanstva. Njihov prijatelj Atanazije je bio osobito jak, dinamičan i odlučan branitelj vjere suočen s gotovo univerzalnom herezom.

Krivovjerja su poput korova. Ona se uvijek rado vraćaju. Stvar je u tome što se vraćaju u različitim oblicima. U četvrtom stoljeću arijanstvo je bilo dio velike rasprave oko Kristovog božanstva i stoga definicije Svetoga Trojstva.

Današnje arijanstvo ima drugačiji oblik, a dolazi nam pod krinkom humanizma. Pod “humanizmom” mislim na sustav vjerovanja koji uzima čovjeka za mjerilo svih stvari. Taj humanizam je konglomerat različitih modernistički uvjerenja, ali je sažetak svega materijalizam – prema kojem je ovaj fizički svijet sve što postoji. Nema duhovnog kraljevstva, ni raja ni pakla, i zato je napredak ljudskog roda u ovoj fizičkoj stvarnosti jedino za što se vrijedi boriti.

Današnji oblik arijanstva shvaća Isusa Krista prema ovim materijalističkim, humanističkim filozofijama. Ako ne postoji nadnaravno kraljevstvo, onda ni Isus Krist ne mora biti više od dobrog čovjeka. Sama ideja povijesne i stvarne inkarnacije je nelagoda za one koji vjeruju samo u fizičku stvarnost.

Umjesto kao Sina Božjega i druge osobe Presvetog Trojstva, Isusa se tumači kao dobroga učitelja, mudroga rabina, kao lijep primjer svima, ili mučenika s plemenitom vizijom. U najboljem slučaju on je ljudsko biće koje je “toliko ispunjeno i samo-ostvareno da je postalo božanstvo“. Današnji arijanci bi ga ovako tumačili: “Isus je toliko cjelovito ljudsko biće da nam otkriva božansku sliku po kojoj smo svi stvoreni i stoga nam pokazuje kakav je Bog“.

Ovo razvodnjeno kršćanstvo se posvuda vidi. Njegov izraz je drugačiji, ali suština hereze je ista kao što je uvijek bila: “Isus Krist nije utjelovljeni Bog. On je stvoreno biće. Njegovo ‘božanstvo’ je nešto što se razvijalo ili je dodano njegovoj čovječnosti od strane Boga.

Razlika između Arija i modernih heretika je ta što je Arije zapravo bio eksplicitan u svom učenju. Moderni heretici nisu. Oni su se nastanili po našim bogoslovijama, samostanima i župama. Oni su modernistički svećenici koji dominiraju protestantskim crkvama, a također se velik broj nalazi i u Katoličkoj Crkvi.

Mnogi od njih niti ne znaju da su heretici. Od samog početka su slabo katehizirani. Njihova uvjerenja o Isusu Kristu su ostala nejasna i loše formirana. Oni drže svoja uvjerenja u sentimentalnoj izmaglici u kojoj ‘osjećaju’ kako je ono u što vjeruju “kršćansko“, ali ih ne žele previše ukalupiti. To je zato što su učili da dogma stvara “razdor“. Zadržavaju svoja uvjerenja namjerno nejasnim, i usredotočuju se na “pastoralnu brigu” kako bi se izbjegla teška pitanja. Oni su učili da dogma spada na ranije doba Crkve i da smo od tada sazreli i ne bavimo se više takvim izbirljivim vrstama pitanja. “Uostalom“, kažu s osmijehom, “Bog je veći od naših definicija zar ne? On se ne može staviti u kutiju …

Ipak, oni se osjećaju potpuno ugodno recitirajući Nicejsko vjerovanje svaki tjedan i slaveći rođenje Sina Božjega i veliko Vazmeno trodnevlje – služeći se svim riječima tradicionalnog kršćanstva, dok istodobno tumače te iste riječi na način koji bi zadovoljio Arija. Dakle, kada govore o Isusu Kristu Sinu Božjem, ono što pri tom stvarno misle je: “na neki lijep način Isus je bio takvo savršeno ljudsko biće koje nam otkriva kakav je Bog“.

Ono što mi je posebno zanimljivo je što ovi moderni arijevci (a siguran sam da se isto ne može reći i za verziju iz četvrtog stoljeća) nisu zli i prljavi grešnici. Oni su dragi ljudi. Oni su elokventni, pristojni, obrazovani ljudi. Oni su dobro stojeći. Oni su društveni i imaju dobre veze. Oni su dobri, respektabilni “kršćani”. Slično je bilo i u četvrtom stoljeću; pa čak su i carevi bili arijanci.

Ovi su heretici na vrhu socijalno-ekonomske hijerarhije. Njihove arijanske re-interpretacije vjere čine se više razumne i razborite od intelektualnog pravovjerja Atanazija i nicejskih kršćana kroz stoljeća.

Sveci poput Atanazija i kapadocijskih otaca su se borili protiv arijanstva i puno trpjeli u tim bitkama. Modernizam je arijanstvo našeg doba, a ponajprije moramo biti svjesni otrovnosti hereze, te je prepoznati i boriti se protiv nje.

Zašto je to važno? Jer arijanstvo onda i arijanstvo sada mogu urušiti Crkvu i uništiti čovjekovu nadu u konačnu slavnu sudbinu. Ako Isus Krist nije ništa više od dobrog čovjeka, onda most između Boga i čovjeka ne postoji, Isusova smrt nije ništa više od mučeništva, i njegovo uskrsnuće nije ništa više od simbola. Ako je to istina, onda je čovjek još uvijek odvojen od Boga, njegova duša ne može biti spašena, a on je zauvijek otuđen od svog nebeskog doma.