Naslovnica Crkva O svećeničkom celibatu

O svećeničkom celibatu

1433
0

Danas završavamo s predstavljanjem nove knjige kardinala G. L. Müllera Izvješće o nadi. U ovom članku prefekt Kongregacije za nauk vjere daje odgovor na pitanje osporavanja celibata.

Svećenički celibat, tako osporavan u nekim današnjim crkvenim krugovima, ima svoje korijene u Evanđeljima, ali također ima intrinzični odnos sa samom svećeničkom službom.

Svećenik je više od vjerskog službenika kome je povjerena misija neovisna o njegovom životu. Život svećenika je u bliskom odnosu s njegovim evanđeoskim poslanjem, i zato po Pavlovim razmatranjima, kao i u samim Evanđeljima, njegovo poslanje se jasno povezuje s onima koje je Isus izabrao. Apostoli, kako bi slijedili Krista, ostavili su iza sebe sve ljudske sigurnosti, a posebno svoje supružnike. U tom pogledu, sveti Pavao nam govori o svom osobnom iskustvu u 1 Kor 7,7, gdje on razmišlja o celibatu kao određenoj karizmi koju je primio.

Trenutno, veza između celibata i svećeništva, koji je osobit Božji dar da bi posvećeni službenici mogli nepodijeljena srca lakše prianjati uz Krista i slobodnije se posvetiti služenju Bogu i ljudima (kan 277 § 1 CIC;. “Pastores dabo vobis“, 29), nalazi se u cijeloj sveopćoj Crkvi, iako u različitim oblicima. U Istočnoj Crkvi, kao što znamo, to se odnosi samo na svećeništvo biskupa; ali sama činjenica da se to od njih zahtijeva ukazuje nam da ga ova Crkva ne shvaća kao vanjski nametnutu disciplinu.

U navedenoj atmosferi osporavanja celibata, sljedeća analogija je vrlo raširena. Do prije nekoliko godina bilo je nezamislivo da žena postane vojnik, a danas, moderne vojske broje veliki broj žena, i u potpunosti su spremne preuzeti zadatke koji su tradicionalno smatrani isključivo muškima. Može li se ista stvar dogoditi s celibatom? Zar nije to samo dugogodišnji običaj prošlosti koji može biti ponovno razmatran?

Ipak supstanca vojne aktivnosti, osim nekoliko pitanja praktične prirode, ne zahtijeva da vojska pripada određenom spolu; dok je svećenstvo ipak intimno povezano s celibatom. Drugi vatikanski sabor i drugi noviji dokumenti Crkve uče takvu suglasnost ili unutarnju prilagodbu između celibata i svećenstva te da Crkva latinskoga obreda nema pravo promijeniti ovu doktrinu arbitrarnom odlukom koja bi razbila postupni stoljetni razvoj kanonskih regulacija, počevši od trenutka kad je ta unutarnja sveza prepoznata i prije spomenutog zakona. Ne možemo jednostrano prekinuti s čitavim nizom papinskih i saborskih izjava ni sa stalnim prianjanjem Katoličke Crkve uz sliku svećenika u celibatu.

Današnja kriza celibata u Latinskoj Crkvi je problem koji se već pojavljivao u posebno teškim trenucima Crkve. Da navedemo nekoliko primjera, možemo se prisjetiti vremena protestantske reformacije, one za vrijeme Francuske revolucije, a u nedavnim godinama i seksualne revolucije ’60-ih i ’70-ih godina prošlog stoljeća.

No, ako postoji nešto što možemo naučiti iz proučavanja povijesti Crkve i njezinih institucija, to je da su te krize uvijek pokazale i osnažile dobro nauka o celibatu.