Naslovnica Crkva Odbacivanje političke logike u Crkvi

Odbacivanje političke logike u Crkvi

303
0

“Kristova stranka ili Crkva Isusa Krista?”

Danas, kada našom kulturom dominira politika demokratski izbora, postoji prijetnja da mogućnost izbora pruža priliku za razmišljanje o razlikama između svjetovne politike i crkvenog zajedništva – i opasnost da dopustimo da logika prvoga utječe na naše sudjelovanje u drugome. Ovakav politički rat nudi način razmišljanja o svim oblicima zajedništva i odnosa, a ako nismo budni, ona može početi karakterizirati način na koji shvaćamo i živimo svoju pripadnost Crkvi.

Na to je upozorio kardinal Joseph Ratzinger u poučnoj homiliji, kasnije naslovljenoj “Kristova stranka ili Crkva Isusa Krista?” Budući papa upozorio je da se u Crkvi mogu pojaviti “frakcijski sukobi” kada svatko od nas “razvija (svoju) vlastitu ideju kršćanstva”, koja “od nas skriva riječ Boga živoga, a Crkva nestaje iza stranaka koje propagiraju naše osobno mišljenje.”

Ovo nije poricanje da je Crkva politička, u nekom smislu, jer se mora organizirati u svojim ljudskim dimenzijama. Niti nas sprječava da vjerujemo da su neki svećenici bolje opremljeni za vođenje Crkve od drugih, ili da donosimo sudove o tome koji su procesi i ideje štetni za život Crkve. Umjesto toga, kardinal Ratzinger kritizira temeljniji stav koji našu pripadnost Crkvi i način na koji djelujemo u njoj svodi na načelo osobnog izbora. “Imamo poteškoća s razumijevanjem vjere osim kao ciljane odluke koja mi se sviđa i kojoj stoga želim dati svoju podršku”, piše. Problem je, međutim, što Crkva tada postaje naša umjesto Kristova. Na tom se stavu temelje pristupi reformi Crkve koji je prilagođavaju vremenu i volji svijeta, što je svakako aktualna briga.

Ali, ironično, mi također možemo tretirati Crkvu kao Kristovu stranku u našoj obrani pravovjernog učenja, kada je naša motivacija animirana više prianjanjem uz nešto što više volimo nego vjernošću onome što Crkva uči. Svaki put kada se usvoji ovakav stav, narušavamo crkveno jedinstvo, a da ne spominjemo svjedočanstvo Crkve širem svijetu, te smo u opasnosti od razvoja mnogih neuroza koje možemo vidjeti u zemaljskoj politici, a koje su za mnoge poprimile gotovo apokaliptični karakter.

Rješenje je, piše kardinal Ratzinger, “napustiti svoj ukus i podložiti se” Kristu i onome što nam je dao. “Samo jedinstvo vjere Crkve i njezin autoritet, koji obvezuje svakoga člana, jamči nam da ne slijedimo ljudska mišljenja i da se ne priklanjamo stranačkim grupacijama koje smo sami stvorili, nego da pripadamo Gospodinu i da smo mu poslušni.”

Za razliku od političke zajednice, jedinstvo Crkve nije naš vlastiti trud. To je djelo Božje, koji je jamčio da ga vrata paklena nikada neće nadvladati. Razmišljanje o ovoj istini može potaknuti dobar ispit savjesti, možda posebno za nas koji pišemo i čitamo katolički tisak. I umjesto da proizvodi apatiju, može produbiti našu odlučnost da se suprotstavimo zabludama i podjelama unutar Crkve, potaknuti ne osobnim preferencijama, već ljubavlju prema Kristu i bližnjemu. Zauzvrat, ispravan crkveni stav također može dovesti do zdravijeg angažmana u zemaljskoj politici.

Jer ako po Crkvi doista pripadamo Kristu, onda ne trebamo na politiku gledati kao na svoje spasenje, niti kao nešto čega se trebamo bojati i čega se trebamo kloniti. Umjesto toga, možemo ulaziti u taj svijet s poniznošću i slobodom djece Božje.

Izvor