Naslovnica Društvo Oplakivanje gubitka

Oplakivanje gubitka

485
0

Što želite?

Ja želim svijet u kojem ljudska narav (tj. priroda) nije žrtvovana na oltaru napretka. Želim istinski i pravi svijet, a ne skupu i mračnu imitaciju ili ruglo.

Papa Franjo nedavno je uputio nekoliko oštrih riječi o ljudima koji imaju pse i mačke, a ne djecu, razumno sugerirajući da to govori o sebičnoj kulturi koja je izgubila nadu. To je bila dobrodošla promjena u odnosu na vrijeme kada je kritizirao one kršćana koji se, kako je rekao, razmnožavaju poput zečeva.

Možda će doći vrijeme kada će zemaljski resursi biti toliko iscrpljeni, a stanovništvo toliko brojno, da će velika obitelj biti stvar prošlosti. Ako je tako, onda će to biti gubitak za kojim treba duboko žaliti. Nikada nisam sreo dijete iz velike obitelji koje bi poželjelo da ima manje braće i sestara. To je kao da želiš da ima manje ljudskog života; kao da želiš zamijeniti mlađeg brata za neki elektronički uređaj.

Jedna stvar koju nikad ne možeš imati usred velike i burne obitelji – kakvu sam imao sa svojih trideset devet rođaka/rođakinje, od kojih je više od polovice živjelo u krugu od tri kilometra od moje kuće, ili kao što je moja supruga imala četrdeset tri rođaka/rođakinje — je usamljenost. Moj otac je znao reći ako ste u sukobu s jednim bratom, još uvijek postoji drugi.

Ne kažem da je njihov život bio idealan. Kažem da je to bio život, idealan ili ne, i da ga je bilo više jer je postojala veća, zamršenija i intimnija mreža svakodnevnih ljudskih odnosa. Ne samo da ste poznavali svoje susjede, nego ste isto tako poznavali i njihove rođake.

Uvijek budite na oprezu s ljudima koji ne mogu ili ne žele vidjeti dobro u stvarima koje smo izgubili ili odbacili u zbunjenosti ljudskih odnosa koji se stalno mijenjaju. To se odnosi i na sukobe unutar Crkve. Čuo sam da je papa Pavao VI. plakao kada je bila prva Pedesetnica po novom kalendaru jer blagdan više nije imao osminu. Suze nisu bile izraz lažnog pokajanja nego je papa oplakivao gubitak. To me isto tako podsjeća na ono što je papa Benedikt XVI. jednom rekao kada je bio na koncertu i kada su ga pitali kako smo Bacha mogli zamijeniti za ono što je trenutno sakralna glazba. Papa je bio previše milostiv da nabroji i iznese specifične nedostatke nenarodne i ne klasične glazbe koja se danas koristi. Oplakivao je gubitak.

Nije iznenađenje da je papa Benedikt bio velikodušan u dopuštanju slavljenja mise prema tridentskom obredu. Vidio je njezinu ljepotu i dobrotu. Zamislite kako bi bilo čudno kad bi vam državne vlasti odjednom zabranile čitanje Dostojevskog, ili kada bi školski predstavnici ukinuli bavljenje sportom na otvorenom za vrijeme školskog odmora, ili kada bi voditelji zborova ukinuli sve notne zapise za Tomasa Viktoriju, Palestrinu, Tallisa i Byrda. Uz to imamo Cromwell i njegovu vojska koja je vršila nuždu po oltarima i razbijala vitraje u Engleskoj. Pri samoj pomisli na Cromwella naježim se kako su on i njegovi ikonoklasti, razbijali lijepe stvari koje sami ne mogu niti stvoriti niti razumjeti.

Optužit će me da propuštam vidjeti ljepotu onoga što je sada u našoj sredini. To može biti jer sam samo čovjek. Ali onda oni koji brane ovu aktualnu ljepotu moraju to učiniti bez povlačenja zavidnih usporedbi sa svojom verzijom prošlosti. Ne želim čuti da je gregorijanski koral bio dosadan ili da ga nitko nije znao pjevati, kao što ne želim čuti ni da ste se doma s velikom obitelji često morali boriti da dođete do kupaonice — ili, primjerice dok je moj otac bio u dvadesetim godinama života, poljskog zahoda.

Ako možete branite poetsku ljepotu „Evo me, Gospodine“. Učinite to, a da ne spomenete jednu od sentimentalnijih pjesama vlč. Fredericka Williama Fabera. Nadalje, ne volim čuti da su stare kućanice poludjele jer ih je život u kvartu koji pršti od buke i aktivnosti živcirao. Nego one radije brane prazno, sablasno i tiho susjedstvo. Isto tako ne želim čuti da su „staromodni“ svećenici često bili bahati sa svojim optužbama prema drugima. Radije ih branite, jer su svećenici kao i svi mi ostali samo ljudi.

Otići ću malo dalje. Modernizam, kao ideološki stav, ili kao umjetnički projekt, ili kao strateški plan za evangelizaciju svijeta, u biti je ikonoklastičan. To nije samo jedan stil ili jedan skup ideja ili jedno sredstvo evangelizacije među ostalim sredstvima. Ono postoji uglavnom tako što se osuđuje ono što je postojalo, čak i kada je ono što je postojalo duboko i naravno ljudsko. Woodrow Wilson bio je modernist koji je rekao da je posao sveučilišta da mladiće učini što drugačijim od svojih očeva.

Kant je kao modernist rekao da prosvijećenom čovjeku više nije potreban svećenik koji bi mu govorio u što da vjeruje. Modernist Huxley bio je zaljubljen u svoj „Hrarbi novi svijet“, definiran zatiranjem obične ljudske ljubavi i odanosti. Šteta bi bilo da djeca žele većinu vremena u danu provoditi sa svojim roditeljima, braćom, sestrama i ljudima koji ih poznaju i vole; oni bi zapravo trebali otići u umjetni azil. A loš i rijedak dan je bio kada Picasso nikoga nije uvrijedio.

Pitanje s kojim se Katolička crkva suočava ovih posljednjih šezdeset godina je jesu li modernisti potaknuli naše novo „ostvarenje“ u gore spomenutom smislu. Priče je lako nabrojati: prezir prema prošlosti i njezinom naslijeđenom mišljenju, umjetničkom stvaralaštvu, evanđeoskom djelovanju i molitvi; prezir prema ljudskoj naravi, posebno u pogledu muškaraca i žena, braka te odgoja i obrazovanja djece; agresivno inzistiranje na onome što očito ne funkcionira, slično onome što su radili modernistički umjetnici i pjesnici kada ljudi nisu prepoznali ‘vrijednost’ golih aktova ili stihova koji su uglazbljeni s lošom interpunkcijom; gorka zavist usmjerena je protiv onih nekoliko duša koje još uvijek žive istinskim ljudskim životom – pomislite na feministicu koja zavidi ženi s velikom i veselom obitelji i podsmjehuje se majčinstvu; događa se ogromno poricanje tradicije, tvrdnji koje su bitne za sve ljudske kulture; i spremnost da se okrene gruboj sili kada se „veliki napredak“ nije dogodio.

Mogli bismo se zapitati vjeruju li naši vjernici i svećenici doista u ono što Katekizam uči, i ako je tako, žele li doista evangelizirati svijet. Ako je odgovor potvrdan, onda se možemo baviti pitanjima strategije. Ali ako inzistiraju na onome što ne prenose crkvena učenja i cilj nije evangelizacija svijeta, onda se možemo zapitati jesu li zaljubljeniji u svoje navike nego u pobjedu ili da li uopće žele pobjedu.

Ja znam što želim. Želim da Crkva donese Krista i razum svijetu. Želim u svakom gradiću vidjeti podignuti crkveni toranj. Želim čuti kako zvone zvona nedjeljom, a svaki dan u podne. Želim svijet u kojem čak i nevjernici i pogani znaju tko je Isus i zašto je On bio važan. Želim svijet u kojem ljudska narav (tj. priroda) nije žrtvovana na oltaru napretka. Želim istinski i pravi svijet, a ne skupu i mračnu imitaciju ili ruglo. Ako želite ove stvari, onda možemo razgovarati. Ako ne, želim vam dobro, ali moramo se rastati.

Anthony Esolen