Naslovnica Crkva Oproštenje donosi drukčiji izraz lica

Oproštenje donosi drukčiji izraz lica

469
0

OPRAŠTANJE JE KAO SKIDANJE DUGOVA…

Jednom sam slušao kako su bogate države Zapada odlučile izbrisati dugove jedne siromašne i zadužene Afričke države.

Jedna od najvećih težina koju mnogi osjećaju je težina dugova, za što se i kaže „dužničko ropstvo“. Čovjek kad je u dugovima kao da nije više svoj…

Današnja Božja riječ tiče se upravo dugova i njihova skidanja kroz oproštenje, a termin dug zapravo je ovdje drugi naziv za grijeh. Po tom pitanju svi smo mi dužni, i potrebni oproštenja.

(SVAKI NERIJEŠEN GRIJEH OSTAVLJA DUGOVE IZA SEBE KOJI JEDNOM DOĐU NA NAPLATU).

Jedno dobro praštanje uklanja otrov koji najviše razara čovjeka, a to je otrov krivnje i optužbe… Svi smo mi jednom u životu učinili neku stvar zbog čega trajno žalimo, a onda jednoga dana jedno dobro doživljeno opraštanje skinulo nam je nesnosnu težinu krivnje…

MILOSRĐE I OPROŠTENJE KOJE PRIMAMO MORA BITI PRUŽENO ONIMA KOJI GA OD NAS SAMIH TRAŽE…

Često se događa da djeca dok su mala svoje roditelje promatraju s divljenjem, a kad odrastu počinju krivnje i optužbe… To je krivi put i začarani krug koji ne vodi nigdje…

Bog ne želi da mi živimo u ozračju međusobne krivnje i optužbe, jer je to ozračje suprotno Božjem milosrdnom licu.

Gdje je dakle stalno prisutna krivnja i optužba, i gdje stalno na tu temu niču rasprave, to je znak da srce nije prihvatilo u sebe logiku milosrđa…

Svidjelo mi se jednom na jednoj duhovnoj obnovi kad je svećenik rekao kako će naš susret s Božjim licem biti najprije uvid u naše srce, i kako će konačna presuda ovisiti o stanju onoga što je prisutno u našem srcu: je li u njemu ljubav ili gorčina. Ukoliko bi dakle netko umro s gorčinom u srcu tada bi to bila njegova presuda.

Evanđelje nas uči kako Bog nama uvijek oprašta, nebrojeno puta, a i mi sami onda trebamo po takvom uzorku izgrađivati svoj život, svoje međusobne odnose… OPROŠTENJE I MILOSRĐE NAMA ISKAZANO UJEDNO JE I ZAHTJEV UPUĆEN NAMA SAMIMA…

OPROŠTENJE KOJE PRIMAMO OD BOGA MORA TAKOĐER PROĆI SVOJ PUT KROZ NAŠE SRCE I DOĆI DO DRUGIH LJUDI. Tada bi to bio znak da smo zahvalni i da smo zaista istinski obraćeni… I SAMO TAKO BISMO OTVORILI PUT UČINKU BOŽJEG MILOSRĐA…

Pogledajmo samo što bi se sve dogodilo onom slugi da je iskazao milosrđe svome dužniku. On, njegova obitelj, njegov posjed bili bi zauvijek rasterećeni dužničke sjene, odnosno oslobođeni dugova. Međutim, jer je bio nezahvalan i zloupotrijebio je iskazano mu smilovanje, na kraju je bio osuđen prema onome što je zatečeno u njegovu vlastitom srcu…

BOŽJE MILOSRĐE MORA NAS POTPUNO PROMIJENITI, DA I SAMI BUDEMO MILOSRDNI PREMA SVOJIM DUŽNICIMA.

Isus nam dakle ne govori toliko o broju praštanja (iako kaže Petru „do sedamdeset puta sedam“), nego prije svega o kvaliteti praštanja, odnosno je li u našem srcu prisutno onakvo praštanje koje je u stanju dozvati učinke Božjeg milosrđa…

Naravno, za oproštenje je potrebno i kajanje koje je vidljivo u promjeni života. Nemilosrdni dužnik pokazao je kako se u njemu kasnije, nakon što mu je oprošten dug, nije dogodila promjena života (znak da se on nije iskreno pokajao), zato je rezultat njemu iskazanog milosrđa bio poništen.

U molitvi „Oče naš…“ postoji stavka potpuno oslonjena na današnju prispodobu. Naime, mi svaki put ondje molimo „otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Već sama ta molitva nas obvezuje i opominje kako će nam biti oprošteno ako i sami opraštamo.

Drugim riječima, i današnje evanđelje i ova stavka iz „Očenaša“ odnosi se na oproštenje grijeha koje molimo od Boga, a koje će ovisiti o tome koliko smo sami spremni oprostiti onima koji su se ogriješili o nas.

RIJEČ JE O MEĐUOVISNOJ POVEZNICI, PA AKO MOLIMO OPROŠTENJE OD BOGA A SAMI NISMO SPREMNI OPROSTITI TADA SAMI SEBE OSUĐUJEMO PRED BOGOM SVAKU PUT KAD MOLIMO „Oče naš…“.

Muž i žena jednom došli žalosni i uplakani jer ih njihov sin svako malo napada i optužuje, a naročito majku kojoj stalno u žaru ponavlja: „Ti si sve kriva. Ti si sve kriva.“ Sirota majka bi zbog sinovih optužbi često padala u očaj i depresiju. I to je tako zadnjih godina nepromijenjeni obrazac.

„Drugi put, kad se to dogodi, recite sinu: Sine Bog ne želi da živimo u ozračju krivnje i optužbe. Ja te molim oprosti mi što sam se previše brinula za tebe, što sam previše strahovala za tebe, što sam ti sve materijalno omogućila s tvojim ocem, pa smo te tako učinili previše ovisnim o nama i nesposobnim da se sada sam brineš za sebe.“

Gledali su u mene, a onda su priznali kako su zaista previše strahovali za njega jer im je sin jedinac. Nakon nekog vremena došli su s drugačijim izrazom lica.

Naime, molili su sina da im oprosti i da im pomogne. Kažu kako ih je najprije pogledao u zbunjenosti, a onda su poslije dugo međusobno razgovarali, što im se prije nije nikada u životu nije dogodilo.

Tad mi je bilo jasno kako je taj drugačiji izraz na licu roditelja bio izraz probuđene nade.

SVIMA NAM TREBA TAJ DRUGAČIJI IZRAZ LICA KOJI DOLAZI PO JEDNOM VELIKOM MEĐUSOBNOM OPROŠTENJU DUGOVA!

Sa stranice dominikanci.hr