Naslovnica Crkva Padre Pio- svetac voljom naroda

Padre Pio- svetac voljom naroda

1135
0

Obično se tvrdi da “Crkva nije demokracija”, i naravno, na više načina to je istina. O nauku se ne odlučuje na referendumima, izbor biskupa ne ovisi o plebiscitu nego o Papi, i tako dalje.

U demokracijama, podrazumijeva se da vlast proizlazi od dna prema gore, uz pristanak vladajućih. U katoličanstvu, moć dolazi od vrha prema dolje, kroz Božju volju.

To ne znači, međutim, da volja naroda, odnosno vjernika, ne može imati utjecaja na sve u Katoličkoj Crkvi, a možda je slučaj koji najviše oslikava ovu mogućnost priča o Francescu Forgioneu (1887.-1968.), koji je veći dio svog života bio poznat kao Padre Pio, a sada nakon smrti kao sveti Pio iz Pietrelcine.

Nemoguće je preuveličati značaj koji Padre Pio ima u Italiji čak i sada, skoro pedeset godina nakon njegove smrti 1968. godine. Gotovo svaki restoran, svaki kafić, svaki taksi ima u njemu sliku čuvenog sveca.

U šali sam jednom rekao da Sveto Trojstvo u Italiji nije Otac, Sin i Duh Sveti; nego Bog, Djevica Marija i Padre Pio. U izjavi koja je trebala biti ironična, ljevičarski list Il Manifesto jednom ga je prozvao “najvažnijim Talijanom 20. stoljeća”, što u stvari i nije daleko od istine.

Njegova vlastita patnja je legendarna, od Kristovih rana koje je nosio na svom tijelu punih 50 godina počevši od 1918. godine, preko nevjerojatno dugog vremena koje je provodio u ispovjedaonici, pa sve i do cenzure koju je trpio u više navrata od crkvenih vlasti.

Međutim, kada se gleda dinamike Crkve, ono što je najzanimljivije oko Padre Pia je što se pobožnost prema njemu razvijala iz običnog puka, često u inat crkvenim vlastima, a da nije bilo neumorne volje širokih masa, možda nikada ne bi ni bio proglašen svetim.

Sveopća fascinacija započela je već na samom početku, kada je otac Pio prvo prijavio stigme svojim nadležnima u kapucinskom redu, te je stiglo naređenje da se ovaj fenomenu uzme s “najvećom rezervom”. Ipak, po tadašnjim pravilima svećenici su morali misu služiti s otkrivenim rukama, pa su vjernici mogli vidjeti rane i tako je bez ikakve osobne promocije, otac Pio ubrzo postao nacionalni i međunarodni fenomen.

Tijekom godina, mnogi ‘velikani’ u Crkvi su odbijali podržati pobožnost koja ga je okružila. Čak je i njegov vlastiti nadbiskup Pasquale Gagliardi dugi niz godina bio otvoreno skeptičan.

Godine 1922. otac Agostino Gemelli, franjevac i osnivač glasovite bolnice Gemelli u Rimu, zaključio je da je otac Pio “histerična” osoba, a njegove stigmama samoizazvane. Postojale su glasine da je Padre Pio naručivao karbolnu kiselinu kako bi sam uzrokovao rane, a pričalo se i kako je imao neprikladne odnose s nekim svojim sljedbenicama.

Sve u svemu, bio je pod istragom svojih nadređenih, ili samoga Vatikana, negdje između 12 i 25 puta, ovisno o tome kako se broji, a u različitim fazama bilo mu je zabranjeno primanje posjetitelja, ispovijedanje te čak javno slavljenje Svete mise.

Kroz sve ovo vrijeme narod je stajao uz Padre Pija. Koliko je snažna njihova povezanost? Godine 1930., kada se proširila glasina da će otac Pio biti maknut iz San Giovanni Rotonda, vjernici su provalili u kapucinski samostan kako bi ga “spasili”.

To je, međutim, oduvijek bila tajna oca Pia- elite, uključujući one u Crkvi, su ga možda i gledale sa skepsom ili prezirom, ali među običnim ljudima on je bio heroj, a upravo su ga oni u konačnici podigli na razinu svetosti. (Uz pomoć, naravno, pape Ivana Pavla II., koji je upoznao oca Pija kao mladi svećenik 1947. godine, i uvelike mu se divio.)

Popularnost Padre Pia je bila očita tijekom njegovog života, a traje i dan danas. U nedavnoj anketi, pitali su Talijane kome bi se obratili u vrijeme nevolje. S ogromnom prednošću, pobjednik je bio otac Pio.

Katoličanstvo ne može biti demokracija, no slučaj oca Pia jasno pokazuje kako i neka vrsta demosa u Crkvi nije sasvim nemoguća.

John L. Allen Jr.