Naslovnica Crkva Papa Benedikt XVI. i „njemačko pitanje“

Papa Benedikt XVI. i „njemačko pitanje“

664
0

Integritet vjere se iznova narušava te se uz to stado dijeli i raspršuje. A „njemački ovčar“ je u mirovini i nema ga tko zamijeniti.

Ove Velike subote cijela će Katolička Crkva na poseban način usmjeriti svoj pogled prema Benediktu XVI. Proslaviti će njegov devedeset peti rođendan i uz to liturgijski događaj Velike Subote. Oba se ova događaju poklapaju posljednji put u dugome životu Josepha Aloisiusa Ratzingera (osim ako ne bude živio do svoga sto šestog rođendana 2033. godine).

Kao i 1927. godine, 16. travanj pada na Veliku Subotu ove godine.

Chrónos i kairos, vremenski i vječni, građanski kalendar i liturgijska godina, se poklapaju u ovom tjednu za najvažnijeg njemačkog crkvenog velikodostojnika u posljednjih sto godina.

Njegov rođendan će se proslaviti usred velikih turbulenciju u Njemačkoj. Takozvani „Sinodalni put” – zvijer sekulariziranog kršćanstva koja se pretvara da je ovca katoličke reforme – dobiva međunarodnu osudu sve većeg broja biskupa. Sve je jasnije da papa Franjo nema odgovor na ovo „njemačko pitanje“, unatoč uzastopnim naporima od 2019. godine da ih odvrati od njihova puta prema raskolu. A papa Franjo nema odgovora jer Crkva već četrdeset godina ima samo jednog crkvenog velikodostojnika koji je dao odgovore na mnoge probleme u Crkvi, a to je ovo bavarsko dijete koje je rođeno na Veliku subotu 1927. godine.

Ovog tjedna više od sedamdeset biskupa – predvođenih četvoricom kardinala s tri kontinenta – izdalo je otvoreno „Bratsko pismo” njemačkim biskupima u kojem se navodi da će „potencijal za raskol… neizbježno proizaći” ako se njemački episkopat ne pokaje za svoj „Sinodalni put”. ”

Požar bi mogao zahvatiti Crkvu tijekom sljedeće godine, a sada kada je Benedikt u mirovini, nema aparata za gašenje požara.

Njemački problem samo raste…

Njemački problem zaokuplja Crkvu u svetim i profanim stvarima zadnjih petsto godina, od vjerskog raskola Martina Luthera do totalitarizma dvadesetog stoljeća. Unatoč tome, njemačka znanost i teologija nisu izgubile na snazi. Suvremena kriza ima korijene u ogromnom utjecaju koji su njemački teolozi imali na Drugom vatikanskom koncilu, što je nezaboravno izraženo u naslovu knjige „Povijest Drugog vatikanskog koncila. Kako se Rajna ulijeva u Tiber“.

Dva volumena opsežne biografije Petera Seewalda – „Život Benedikta XVI.“ – obilno pokazuju da je Joseph Ratzinger bio u središtu tog toka Rajne na jugu od kasnih 50-ih nadalje. U prvom svesku detaljno je razjašnjeno da je Ratzinger, još u svojim 30-ima, bio glavni sudionik njemačkog vrenja za reformu, iako je tada ostao mlađi partner u tome procesu.

Nakon koncila, divovi teologije njemačkog govornog područja pokrenuli su teološki časopis kako bi promovirali „duh koncila”. Među osnivačima su bile istaknute ličnosti kao što su Yves Congar, Hans Küng, Johann Baptist Metz, Karl Rahner, Henri de Lubac, Hans Urs von Balthasar i Edward Schillebeeckx. Njemački svijet išao je drugim putem mimo nedavno završenog Koncila, tako da je „duh Drugog vatikanskog koncila” bio u suprotnosti sa samim koncilom.

Tako da su 1972. godine de Lubac i von Balthasar napustili društvo Rahnera, Metza i Künga. Osnovali su novi časopis „Communio“. Vlč. Joseph Ratzinger bio je suosnivač. Tada je postavljena osnova njemačkog sukoba koji će potrajati sve do danas; sukob između onoga što će Benedikt XVI. kasnije opisao kao bitku za ispravno tumačenje – „hermeneutike“ – Drugog vatikanskog koncila, to jest „hermeneutike raskola“ nasuprot „hermeneutici reforme“.

Ratzinger je bio vodeći teološki glas svoje generacije u potonjem taboru. Toliko je ta podjela — Concilium/Communio, raskol/reforma — obilježila Ratzingerov život da je na svome posljednjem sastanku s rimskim klerom, samo dva tjedna prije nego što je napustio dužnost, Benedikt dao vrlo dugo razmišljanje o cijeloj povijesti hermeneutike Drugog vatikanskog koncila.

Ratzingerovo rješenje

Što onda učiniti s njemačkim problemom od 70-ih, kada je „hermeneutika raskola (prekida)” zavladala utjecajnom njemačkom teologijom? Sveti Pavao VI. je s užasom i bespomoćnošću gledao kako se „Sotonin dim“ uvlači u Crkvu. Vrag nije bio samo u Njemačkoj, jer je tamo bio već bio jaki „Sotonin dim“.

Prerana smrt münchenskog nadbiskupa 1976. godine pružila je priliku Pavlu VI. da riješi problem. Njegovo rješenje njemačkog problema bilo je da postavi najsjajniju zvijezdu teološke škole „Communio“ iz teološkog svijeta Regensburga u drevno sjedište Nadbiskupije München – Freising. Samo nekoliko mjeseci kasnije papa ga je imenovao kardinalom. Čak i s obzirom na tradiciju akademskih biskupa u Njemačkoj, bio je to hrabriji potez uz onaj Ivana Pavla II. koji je izabrao Jean-Marieja Lustigera za nadbiskupa Pariz ili Johna O’Connora za nadbiskupa New Yorka.

To nije bila Ratzingerova volja, jer je svoj poziv vidio u okruženju akademske teologije.

U našim razgovorima pitao sam papu emeritusa je li njegov odlazak iz Regensburga bio najveći prekid (raskol) sa njegovim prijašnjim životom”, piše Seewald. „Je li to bio ‘kraj vaše osobne sreće i svih vaših snova?’“. A papa Benedikt XVI. je izrazio melankoličnu rezignaciju kada je odgovorio: „Moglo bi se tako reći. Da jest“.

Rješenje zvano Ratzinger je bilo na kratko vrijeme. Nije toliko nastojao pomaknuti Njemačku od raspada ka reformi, koliko je nastojao postaviti istaknutog pojedinca njemačke Katoličke crkve da pazi na neposlušne pripadnike stada. Osobni pothvat za Ratzingera, kao što je bio pokušaj i pape Pavla VI., jest bio da Njemačku vrati na put autentične koncilske reforme.

Dvostruki ulog Ivana Pavla II.

Ratzinger je za vrijeme svoje nadbiskupske službe u rješavanju njemačkog problema bio vrlo učinkovit. Kao što Seewald pokazuje u svom drugom svesku (volumen), Ratzinger je odmah bio uvučen u njemačke kontroverze, protiveći se jednom imenovanju svoga bivšeg kolege Johanna Baptista Metza. Uskoro će biti uključen u polemiku oko Hansa Künga. Bez obzira na to kakav je stav zauzeo u vezi s tim pitanjima, Ratzingerova prisutnost osiguravala je da se ne radi o uskogrudnom konzervativizmu koji ne razumije što Metz i Küng smjeraju; ne samo da im je bio jednak u teološkoj kompetenciji, nego je, zapravo, bio i superioran.

Karol Wojtyła je promatrao njemački problem iz susjedne Poljske. Poznavao je njemačku teologiju – govorio je njemačkim jezikom u dva i pol desetljeća privatnih sastanaka s kardinalom Ratzingerom – pa je stoga znao da mora postojati njemačko rješenje u Rimu, a ono nikako ne može biti u Njemačkoj. I tako je odmah po izboru za papu htio da kardinala Ratzingera dođe u Rim. Ratzinger je već 1979. godine odbio mjesto prefekta Kongregacije za katolički odgoj i obrazovanje uz obrazloženje da je samo dvije godine nadbiskup u Münchenu, te je stoga Ivan Pavao II. pristao da pričeka.

Dvije godine kasnije, 1981. godine, odlučio je da njegov prijatelj postane prefekt Kongregacije za nauk vjere. Ovaj put, Ratzinger se složio. Unatoč nekoliko pokušaja da se povuče i vrati svom teološkom radu, Ivan Pavao II. je inzistirao da kardinal Ratzinger ostane prefekt Kongregacije za nauk vjere do kraja njegovog mandata. Bio je na strani Ivana Pavla II. kod bitke oko teologije oslobođenja – koja je nastala pod utjecajem istaknutih njemačkih glasova u Latinskoj Americi – Katekizma, savjetovanja oko pobačaja, ekumenizma i oko nauka o osobi Isusa Krista.

Kada je 1988. godine Ivan Pavao imenovao Joachima Meisnera za nadbiskupa Kölna, njemačke liberalne grupe katolika bile su jako bijesne; čak su stotine istaknutih teologa izrazile nedostatak povjerenja u Ivana Pavla II. i J. Ratzingera. Iako kardinal Ratzinger nije u potpunosti smirio njemačku rijeku; Rajna se je još uvijek uzburkavala, ali je uspio osigurati da ostane u svome toku.

Papa i štićenik

Nakon izbora za papu, Benedikt XVI. nije trebao pronaći kadrovsko rješenje njemačkog problema. Rješenje je sada sjedilo na Katedri sv. Petra. Prilikom njegovih apostolskih posjeta Njemačkoj, njemački biskupi morali su slušati jednog od onih koji su im predstavljali izazov.

U svome posljednjem posjetu, obratio se napuhanoj birokraciji neizmjerno bogatih njemačkih katoličkih institucija. Nije ih štedio, a to je iskazao u sljedećim riječima: „Crkva u Njemačkoj je izvrsno organizirana. Ali iza struktura, postoji li i odgovarajuća duhovna snaga, snaga vjere u živoga Boga? Moramo iskreno priznati da imamo više nego dovoljno u samim strukturama, ali premalo Duha”.

Jezik je bio diplomatski, ali poruka je bila gruba. Papa je rekao kako dobivanje plaće od same Crkve ne čini nekoga katolikom.

Benediktu XVI. kao papi nije trebao teološki savjetnik. Ali kada je donio odluku o odreknuću, znao je da se tridesetpetogodišnja služba koju je proveo kao glavni stup njemačkog katolicizma bliži kraju. Stoga je osigurao nasljedstvo tako što je u srpnju 2012. godine imenovao kardinala Gerharda Müllera za novog prefekta Kongregacije za nauk vjere, jer je već odlučio abdicirati. Biskup i teolog je već tada bio zadužen za izdavanje Ratzingerovih životnih djela. Nitko nije mogao zamijeniti Ratzingera, ali u kardinalu Mülleru Nijemce je mogao paziti jedan njihov, koji ih je poznavao i slijedio Ratzingera u pogledu na teologiju i Crkvu.

Papa Franjo

Papa Franjo bio je ljut na kardinala Müllera zbog njegovog očitog nedostatka entuzijazma za Amoris Laetitia, pa ga je smijenio 2017. godine, postavivši na njegovo mjesto kardinala Luisa Ladaria, uglednog španjolskog teologa.

Sveti Otac uklonio je kadrovski odgovor na njemački problem. Njemački biskupi više nisu imali nekog svojeg s kojim su se trebali boriti. Naprotiv, vraćajući kardinala Waltera Kaspera u javno mnijenje i čineći kardinala Reinharda Marxa iz Münchena najmoćnijim njemačkim prelatom u Rimu, papa Franjo je osnažio njemački problem. Uklanjanjem kardinala Müllera povećao se njemački problem.

Njemački liberalni katolici uvidjeli su promjenu u odnosu snaga i počeli postizati svoju prednost. S papom isusovcem i prefektom Kongregacije za nauk vjere koji je isto tako isusovac, Nijemci su znali da će imati dovoljno prostora za napredovanje. Bez obzira na to koliko su isusovci tih generacija bili pravovjerni, njihove su vođe proveli cijeli život prihvaćajući teološko neslaganje i moralnu korupciju kao jednostavno sredstvo za preživljavanje.

Rezultat je njemački “Sinodalni put”. Papa Franjo ga je više puta pokušao zatvoriti i zaključiti, ali papa isusovac bez Ratzingera ili Ratzingerova štićenika to jednostavno ne može.

Upozorenje

U svom posljednjem papinskom činu, Benedikt XVI. je napisao encikliku o vjeri, poznatiju pod imenom Lumen Fidei (koju je službeno izdao papa Franjo). Nije znao tko će biti njegov nasljednik, ali je na važnom mjestu u rimskoj kuriji imao kardinala Müllera. Dao je posljednje upozorenje njemačkim liberalnim katolicima.

„Budući da je vjera jedna, mora se ispovijedati u svoj svojoj čistoći i integritetu”, napisao je Benedikt XVI. „Upravo zato što su svi članci vjere međusobno povezani, zanijekati jedan od njih, čak i onaj koji se čine najmanje važnim, jednako je iskrivljavanju cjeline“ (48).

Integritet vjere se iznova narušava te se uz to stado dijeli i raspršuje. A „njemački ovčar“ je u mirovini i nema ga tko zamijeniti.

Vlč. Raymond J. de Souza, osnivač i glavni urednik časopisa Convivium.

Izvor