Naslovnica Društvo Papa Franjo naglašava važnost demokracije. Zašto?

Papa Franjo naglašava važnost demokracije. Zašto?

503
0

Upozorenja pape Franje zbog „odstupanja od demokracije“ na papinskom putovanju u Grčkoj, oslikala su Papinu zabrinutost zbog prijetnji autoritarnosti, populizma, birokracije i „udaljenosti institucija“. U svim tim stvarima, postoje naravno prijetnje i znam da je demokracija povijesno bila tema grčkih intelektualaca, ali Crkva bi zapravo trebala biti agnostik kad su u pitanju određeni oblici vladavine.

Osuda autoritarnosti pretpostavlja režim kojem nedostaje autentičan autoritet. Populizam, sa svoje strane, može označavati mnogo različitih stvari, neke dobre, a neke loše, ali ga elite ujednačeno smatraju zlom kojem se uvijek protive. U dobru ili u zlu, papa Franjo obično koristi taj izraz na način koji propisuje danas rastuća „progresivna“ europska kultura. Ipak, „udaljenost institucija” i istrošenost „birokracije” na mnogo su načina glavni problemi povezani s visokorazvijenim i gusto naseljenim modernim državama, u kulturama koje su naučile tražiti od vlade rješenja za većinu problema.

Sve zapadne nacije danas pate od ovih bolesti, u kojima birokratski funkcionalizam zamjenjuje istinsku osobnu brigu. To je jedan od razloga zašto se neprestano svađamo oko političkih ishoda, koji se s vremenom vrlo malo mijenjaju. Ali u svemu tome postoji nespomenuta zbrka koja je daleko dublja.

Demokracija nije odgovor

Svi oblici vlasti mogu se koristiti za dobro ili zlo, a to gotovo u potpunosti ovisi o vrlinama onih koji vladaju. Stari Grci već su znali da monarhija može biti dobra ili loša ovisno o monarhu, da se aristokracija (vladavina „najboljih“) lako može degenerirati u oligarhiju (vladavina bogatih, moćnih i sebičnih), a da demokracija može degenerirati u mafijašku rulju. Neki to povezuju s populizmom, iako se vladavina mafije u zapadnom svijetu danas ostvaruje prvenstveno kroz birokraciju koju vode kulturne elite. Zanimljivo je da se demokracija isto tako može izroditi u tiraniju, u izravnom ruganju monarhiji, kao kada se pojavi „jaki čovjek” koji može ‘ispraviti’ stvari. U stvarnosti, nema spasa kroz oblike vlasti. Ono što je važno su vrline onih koji vladaju, bez obzira na to kako su došli na političku vlast i kakve god strukturne mehanizme koristili.

Na primjer, monarhistički oblik vladavine se definitivno može pohvaliti – napose kada je monarh moralno dobar i politički kompetentan, kao što je sv. Luj IX. bio u Francuskoj. Doista, u svim situacijama, isto tako moramo imati realna očekivanja. Naposljetku, razmišljamo li o vladi kao o jedinom najboljem načinu rješavanja svih ljudskih problema, onda nas slabost našeg razumijevanja stvarnosti osuđuje i na poštivanje vladinog prekoračenja ovlasti.

Ali da se vratimo na glavnu temu. Naime, ta „demokracija” nema osobitu superiornost u odnosu na druge oblike vladavine. Na nedvojbeno zdravim temeljima načela supsidijarnosti, društveno političke odluke trebale bi se donositi na najnižoj mogućoj razini radi njihove učinkovitosti, uz razumno sudjelovanje onih na koje se odluke odnose. No, postoji mnogo načina da se sudjeluje u donošenju zdravih odluka bez izbora i glasovanja, a neopravdano naglašavanje onoga što bismo mogli nazvati isključivo političkim strukturama ne osigurava nužno najbolje ili najrealnije puteve za stvarno sudjelovanje.

Pomislimo, na primjer, na srednjovjekovni cehovski sustav u kojemu su oni s posebnim zanimanjima i posebnom stručnošću imali važnu ulogu u regulaciji vlastitog obrta i u raznim doprinosima općem dobru. U svakome slučaju, kao povijesne činjenice Zapada, iluzorno obećanje „jedan čovjek jedan glas” imalo je tendenciju da se zamijeni eliminacijom robusnih posredničkih institucija, ostavljajući individualizirane građane bez ičega dok se nalaze između njihovog razdijeljenog sebstva i čudesne moći moderne države.

Na kraju, dobri rezultati ne ovise samo o općoj kompetenciji već i o onome što bismo mogli nazvati moralnom kompetentnošću ili vrlinom. Moramo razumjeti narav i sposobnosti ljudske osobe, moramo shvatiti i posvetiti se dobru, moramo raditi za opće dobro svih i moramo se isticati razboritošću– vrlinom po kojoj ostvarujemo pravo na ispravne i ostvarive ciljeve. Ako nema ovih sposobnosti čvrsto ukorijenjenih u onima koji vladaju, onda će takva vlada biti loša vlada. Bez vrlina, oblik vladavine nije suštinski superioran u odnosu na bilo koji drugi oblik.

Trijumf zla

Poznat je citat koji se pripisuje Edmundu Burkeu: „Jedina stvar koja je potrebna za trijumf zla je da dobri ljudi ne čine ništa”. Rezultati koji se postižu „nečinjenjem“ dolaze od trenutka kada dobri muškarci i žene ne mogu pronaći način da zaustave zlo o kojemu je riječ i, naravno, kada dobrih muškaraca i žena uopće nema (ili ih je toliko malo da im nedostaje ono što nazivamo kritičnom masom). Pretpostavljam da danas imamo kombinaciju svih triju uvjeta: nedostatak predanosti, prilika i brojeva. Niti jedan oblik vlasti nije dokaz protiv moralnog bezobrazluka onih koji vladaju– bilo da su vlade teoretski sastavljene od strane jedne, nekolicine ili mnogih stranaka. Zaokupljenost oblicima vlasti potpuno promašuje poantu.

Ono što je mnogo važnije jesu moralne obveze onih koji drže uzde moći.

Današnja politika obično se kontrolira unutar moralnih parametara koje je uspostavilo ono što nazivamo „dominantnom kulturom”, kulturom koju su uglavnom stvorile naše elite. Ako dominantna kultura nije autentično kršćanska, onda je malo vjerojatno da će se politika promijeniti, bez obzira na političke oblike. Niti jednoj naciji nije potrebna čisto politička ili proceduralna reforma koliko joj je potrebno Evanđelje.

Zaključak

Stoga i dalje ostajem zbunjen vjerskim vođama koji brinu o demokraciji. Demokracija je rijetko sprječavala da politička moć padne u ruke onih koji se nisu zalagali ni za temeljni moral ni za opće dobro. Prenamjena ostaje primarna u svakom društvu i unutar svakog oblika vladavine. Priznajem da moralni kralj trenutno nije vjerojatniji od moralne baze birača. Ali u isto vrijeme mi se čini da nema duhovne budućnosti za crkvenu privrženost demokraciji, niti za pokušaj da se opće dobro svede na političke oblike. Ovdje, kao i u svemu drugome, samo Krist spašava.

Izvor